Mlađa zlatousti

27. 05. 2010. 22:00

Misija MMF na jučerašnjoj završnoj konferenciji za medije konačno je stavila tačku, možda sa zapetom, iza višemesečne uporne priče aktuelnog potpredsednika vlade i ministra ekonomije i regionalnog razvoja, Mlađana Dinkića, o povećanju plata i penzija. Nema povećanja. Ne, bar do kraja ove godine. Šta će biti dogodine – videćemo. Mada, ne treba smetnuti s uma, činjenicu da je Srbija u aranžmanu sa MMF gotovo do kraja 2011. Pitaće se, dakle, taj svetski finansijski žandarm, koga smo tako zdušno prizivali, za još koješta – pa i o realnosti budućih povišica.

A sve je počelo, da se ne ide u dublju istoriju svakojakih obećanja ministra Dinkića, nekoliko dana po završetku prošlog susreta sa Misijom MMF. Još se mastilo na sporazumu nije osušilo, a on kao u najbolja vremena predizborne kampanje počinje priču o neophodnosti odmrzavanja plata i penzija. Sve uvijeno u lepu, ali krhku ekonomsku oblandu: dosta sa restrikcijama – hajde da okrenemo politiku. Ideja ministra je bila da se podstiče potrošnja ne bi li probudili uspavanu industriju i time podstakli ukupan ekonomski razvoj. Teorijski ispravno. Sve pije vodu, ali takav koncept važi za zemlje poput Amerike, Nemačke ili neke druge moćne države, koje imaju industriju. Šta i koga mi da budimo?

Fijat, time što će dovoziti rasklopljene automobile iz Italije i u Kragujevcu ih sklapati, a mi to plaćati iz budžeta subvencionisanim kreditima, kao tobož domaći proizvod?

Sa svakim podsticanjem takve potrošnje raste uvoz, o čemu svedoči ogroman spoljnotrgovinski deficit, jer ova zemlja, a to bi resorni ministar morao znati, nema valjanu ponudu robe. Ne samo široke potrošnje. Uništili smo i ono malo industrije, a novu nismo ni počeli da podižemo. Neće nas ili, možda, ne vole strani investitori.

Neprijatne činjenice, ali utoliko gore po njih. Nama su, opet, besomučno ponavlja, gotovo zahteva Dinkić – potrebne veće plate i penzije. Ne pomažu ni upozorenja ono malo ekonomista s kredibilitetom da za tako nešto ova zemlja nema para. Već smo u debelom minusu. Da svaki procenat deficita u budžetu znači sedam milijardi dinara duga… Ne. Mi moramo.

Sada se, videlo, da baš i ne mora. Mlađa, kako reče jednom prilikom profesor Milojko Arsić, nije uspeo da „ubedi” MMF u potrebu odmrzavanja plata i penzija. Od obećanog najviše može da se iskamči mala socijalna pomoć.

Suština dakle, nije u podizanju opšte ekonomske, investicione klime, zapošljavanju… već u pukoj preraspodeli sirotinjskog kolača, jer se samo time osvajaju glasovi. Po regionima? Zašto ne. Po fabrikama? I to.

MMF je ovog puta podvukao crtu iznad koje se ne može, jer mi to nismo u stanju, ali nikog ne treba da iznenadi ako već sutra Dinkić ili bilo koji drugi ministar pokrene novu kampanju – kako na račun države potrošiti, ono što nemaš i opstati na političkoj sceni.