Edmund
„Međutim, ja ne vidim demokratiju, ne čujem slobodu, advokat sam i ne verujem u pravo”.
Čudni su putevi gospodnji, ali samo čudni, i to je to. Dočim kada je reč o onim čovekovim, opis se ne da spakovati u jednu reč. Eto, na primer, kada Balkanac potraži sreću tako što se ubroji u dijasporčad, on postane viđeniji član svoje familije makar čistio i klozete i to je ne samo normalno nego i poželjno, jer tamo preko vlada blagostanje a ovde blagosranje, međutim, kada Evropljanin batali harmoniju zarad harmonike, e to je već vest. Zamislite čoveka koji potraži mir – i nađe ga! – baš ovde kod nas, gde nemir uobičajeno sleduje pre jutarnjeg umivanja. O da, on postoji i zove se Edmund Šenenberger.
Film mog poznanika Luke Popadića pobedio je na ovogodišnjem Festivalu kratkog i dokumentarnog filma, a bavi se upravo životom i priključenijima gospodina Edmunda, koji živi, radi i diše punim plućima u Kneževcu već petnaest godina (alarm! Biološka anomalija! Očekivali bismo da Evropljanin na Balkanu može da preživi kraće nego ribica u flaši zejtina, a ono međutim!). „Advokat i ne verujem u pravo”, ta rečenica bi već bila dovoljan razlog da u ovom simpatičnom čiki smesta prepoznate cara svemira, ali verujte svaka mu je zlatna. On se, naime, zgrozio nad kvazidemokratijom i šatrocivilizacijom još ’81, kada je imao prilike da se izbliza bavi protestima omladine u Cirihu. Kaže da je policija jurišala na mlade ljude najbukvalnije izgledajući kao antička falanga: ispod štitova se gromko orila planetarna policijska himna: „Zgazimo tu stoku!” i to su, dakako, i činili, a Edmund veli da mu se baš tada, premda zamaskirana oklopima, ukazala prava faca moderne zajednice: država spremna na sve kada nanjuši krizu (usput, lepo je biti odavde a videti kako i evropska policija bije pobunjeni narod a ne samo naša – baš sam se osetio građaninom sveta). I tako, pošto je bio jedan od advokata koji su zastupali ove „teroriste”, Edmundu je država oduzela dozvolu za rad, doživotno. Uložio je žalbu i dobio slučaj pa se zabrana svela na svega godinu dana, ali njega taj svet više nije zanimao.
Upoznao je ženu iz naših krajeva, oženio se i – doselio se ovamo, a pošto ima kefala udesio je da ta odluka rezultuje takvim orgazmom duše kao da je otišao na Tibet. Okružen prirodom pitomog kraja, Edi se pronašao u starovremskim (tačnim!) geslima: „Iz etnologije se zna da nativni narodi rade dva sata dnevno da bi obezbedili osnovna sredstva za život. Kao samosnabdevač, ja to mogu samo da potvrdim”. A pošto se švajcarski smisao za praktično nikad ne gubi, car je smislio neobičan hobi koji je istovremeno i prilično koristan za meštane tog kraja: odlučio je da dovede u red davno zapuštene račune za vodu, te da spreči da ponovo dođe do sličnog zamešateljstva (,,Kada je radikal naplaćivao, komunisti nisu plaćali, a kada je naplaćivao komunista, nisu plaćali radikali.”). Beskrajno je zabavna scena u filmu kada jednom pokvarenom ventilu u pohode krenu posve različite metode popravke: Edmundova, zasnovana na logici da najpre treba proniknuti u problem pa onda primeniti odgovarajući alat, i naša drevna „... ma bre samo ga čukni dobro” taktika, utemeljena na ideji da žene i aparati postaju poslušniji kad ih istraumiraš batinanjem. Naravno, dobri Edi posluša bližnjeg uprkos svom rezonu i u sledećem trenutku iz šahta šiklja gejzir, a svi okupljeni su okupani. No, ništa ne mari: on obožava te jednostavne ljude za koje je vreme stalo kad i srce druga Tita, a i oni njega. Ukoliko je nekome rečenica zvučala kao da se rugam zaostalosti: ne, nema ironije, mislim ozbiljno i rugam se progresu, baš kao i Edmund – ako postoji „zemlja Utopija”, da se kladimo da tamo ne koriste struju. Edmundovim komšijama bio je potreban dokaz da red ipak može da postoji, a njemu pak dokaz da postoji neiskvaren, a slobodan čovek. Razmenili su darove i eto simbioze, on je Prometej njima koliko i oni njemu. Sjajan film za pogledati i ozbiljna tema za razmišljanje – odgovor na pitanje „šta je sreća” apsolutno je uvek sasvim jednostavan. Edi nudi jedan:
„Slobodno misliti, slobodno govoriti, iz čega sledi: slobodno delati”.