Raspevani grad
Aутор Новица Коцић
Ala smo se raspevali! Čim je sunce razjurilo oblake – mi udarili u pesmu!Najmlađi članovi naše male porodične klape pevuše isključivo na engleskom, „srednjaci” ne dozvoljavaju da klasični pop-rok hitovi bilo domaće bilo strane produkcije padnu u zaborav, a oni najstariji vade iz naftalina prepotopske šlagere. U proseku – nosi nas vedar duh. Ne da nam da zapadnemo u depresiju. Uz omiljene melodije lakše plivamo uzburkanim morem skupoće i probijamo se kroz haos u gradskom saobraćaju. U trenucima vokalnog nadahnuća čak i ekonomski sunovrat vidimo kao čistu egzotiku, a iskopine u Bulevaru kralja Aleksandra dođu nam kao turistička atrakcija.
– Ko te pita kako živiš – pevaj! Pesma leči rane! – bodri nas baba i zauzima borilački stav kao da će da demonstrira katu „izlazećeg sunca”. Koncentriše se. Umesto mikrofona nakarminisanim usnama prinosi cvet iz vaze. I krene da se izdire na svog aktuelnog prikana zavaljenog u trosedu: „Počnimo ljubav ispočetka, od prvog zagrljaja tvo-og, počnimo ljubav ispočetka, od nežnog poljupca mo-ooog!”
Prikan, s kojim je svratila da nam ga predstavi, zeva oduševljen. Pucnuo bi prstima u ritmu da ga ne muči artritis. Onda šakom iz zgloba taktira: „prvu” i „drugu” pogađa, al’ kasni na „treću” i maši „četu”. Ne stiže. Žao mi ga, onako ljudski. Ne zna dedica da je baba na Lešće „ispratila” već nekoliko takvih komada! Nisu izdržali njen tempo!
Na jedvite jade ustaje i uzvraća. „Kad bih žnao da je šama, ne bih čekao ni tren, jer iako nišam kraj njeja šam njeeen...” nadgornjava se deda. Vrti sako i baca među nas, publiku. Potom se klanja, oblači, uzima bakicu pod ruku i uz vrisku „raspomamljene mase” ozareni odlaze u Dom sindikata na priredbu posvećenu „Beogradskom proleću” da evociraju uspomene na prohujalu mladost.
Potom na „scenu” uleće sin okićen „fenderom”. Uz solo iz „Lejle” podseća nas da mu pljucnemo 120 evrića za dva velika predstojeća koncerta u „Areni”.
– Prst sudbine je tako blizu. Uprt je u mene! Klepton i Dilan me zovu da mi lično pokažu neke fore! A i ti, matori, ne bi smeo da furneš sa ovog časa. Trebalo bi da hvataš fazone za tezgu – otkida dečko akorde legendarnih muzičara.
Da bežim sa ovog časa?! Malac i ne zna da sam na ulaznice već potrošio čitavo bogatstvo!
Ćera pevuši „Sori sims tu bi d hardest vord” Eltona Džona i potražuje 5.950 dindži za parter u četvrtak u istoj dvorani. Plus toliko za mamu...
I neočekivano, dok prebrajam kintu – zbogom naše letovanje... – ispali nesvakidašnje pitanje: – A uz koju pesmu smo brat i ja začeti?
Auh! Žena i ja se zgledasmo. Što su ti deca i njihova pitanja! Pogodiše nas u živac. U tananu emociju! Supruga je pristalica otvorenog, iskrenog i ravnopravnog dijaloga sa naslednicima: – He-he-he... Bata je nastao uz „Santanu”, a ti uz „Pink Flojd”...
Ja nisam baš pristalica „drugovanja” sa klincima, ali ne volim ni nejasnoće: – Preciznije, bata je spravljen uz „Samba pa ti”, „Blek medžik vumen”, „Evropu”, „Oje komo va”... A ti, ćero, uz „Šajn on ju krejzi dajmond”. Zato ste tako kreativni. Valjda će svanuti dan kad će takvi kao što ste vi da zaustave ratove i uspostave mir u svetu. Ali – ljubavlju. To je rekao, ako se sećate, Karlos Santana prošlog leta na Kališu. I dodao da svi zajedno – koristeći moć ljubavi – brutalnost, nasilje, ljutnju i strah možemo da pretvorimo u ljubaznost, saosećanje, oproštaj...
Prenu nas urlik sa ulice. Načičkasmo se uz prozor. Gomila s transparentima, zastavama i štafetom trupće pokraj naše kuće. „Druže-Ti-to-mi-tiii-se-kunemo-mi-ti-se-kunemooo...” zavijaju iz petnih žila himnu uz koju su začeti.
– Za mnom u svetlu budućnost! – naređuje drug na čelu kolone. „Da sa tvoooga-putaaa-ne-skrenemooo-puta-ne-skrenemooo...” marširaju zajapureni ka Dedinju. Lica im pobednički sjaje. Kako i ne bi. Radosni su što ostale sunarodnike i dan-danas vode putem iz svoje pesme koji jedino oni vide.
Darko Kalezić