Lični prevrat

29. 05. 2010. 22:00

„Dr­ža­va, to sam ja”, ču­jem pro­la­zni­ka na Te­ra­zi­ja­ma. Ci­ti­ra iz­re­ku pri­pi­sa­nu Lu­ju Če­tr­na­e­stom, ali ne da bi se­bi pri­pi­sao mo­ći le­gen­dar­nog fran­cu­skog kra­lja, već da bi is­ta­kao da me­re MMF-a na­la­žu na­šoj vla­sti da se po­i­sto­ve­ti s njim, nje­nim be­o­grad­skim po­da­ni­kom. Mo­ra­će, ka­že, i ona da šte­di sva­ku pa­ru, što je odav­no nje­gov mo­del pre­ži­vlja­va­nja.

Mo­gao je da klik­ne i „Evro­pa, to sam ja”. Ši­rom kon­ti­nen­ta sa­se­ca­ju se iz­da­ci de­fi­ci­tar­nih i pre­za­du­že­nih bu­dže­ta. Pro­stor po­znat kao vla­da­vi­na dr­ža­ve bla­go­sta­nja pre­tva­ra se u po­li­gon od­ri­ca­nja od tog po­pu­lar­nog sta­nja, me­to­di­ma slič­nim oni­ma u or­di­na­ci­ja­ma spe­ci­ja­li­zo­va­nim za od­vi­ka­va­nje od pu­še­nja (ko­je je ta­ko­đe ne­kad va­ži­lo za „in” da bi sa­da bi­lo ozva­ni­če­no kao „aut”).

Ni­je u re­du što is­pa­da da smo „po­pu­ši­li” (ban­kro­ti­ra­li) i mi ko­ji ni­kad ni­smo pu­ši­li (šte­ti­li zdra­vlju na­ci­je), pro­te­stu­ju Evro­plja­ni, u EU i iz­van nje. Kao i u SAD, oda­kle su svet is­tum­ba­le i za­bra­ne pu­še­nja i mo­der­na fi­nan­sij­ska „is­pu­še­nost”.

Udar­ni me­dij­ski iz­ve­šta­ji obi­lu­ju – iz­u­da­ra­nim ko­lek­tiv­nim sud­bi­na­ma. Ne­ma nam ko­lek­tiv­nog spa­sa, mo­že­mo da se iz­ba­vi­mo sa­mo po­je­di­nač­no, svo­je­vre­me­no mi je re­kao is­ku­sni eko­no­mi­sta i di­plo­ma­ta. U me­đu­vre­me­nu se po­ja­vio niz pri­me­ra ko­ji su­ge­ri­šu da tre­ba da iz­vr­ši­mo po­je­di­nač­ne pre­vra­te da bi­smo za­jed­no, i bez „va­đe­nja” na „uslo­vlja­va­nja” MMF, iza­šli iz op­šte kri­ze.

Upra­vo je u lon­don­skom „In­di­pen­den­tu” opi­san je­dan ta­kav slu­čaj. Reč je o Džo­nu Ro­bin­su (62). Pr­vo je, na­vo­di se, iz­gu­bio na­sled­stvo u ču­ve­noj ka­li­for­nij­skoj i glo­bal­noj kom­pa­ni­ji za pra­vlje­nje sla­do­le­da „Ba­skin-Ro­bins”, jer je nje­gov otac bio ogor­čen što mu se sin „od­met­nuo” u „le­vi­ča­re­nje” ko­je je pro­po­ve­da­lo i štet­nost po­sla­sti­ce po zdra­vlje. Po­tom je kao pi­sac best­se­le­ra o zdra­voj is­hra­ni zgr­nuo bo­gat­stvo, da bi za­rad pod­mi­ri­va­nja astro­nom­skih tro­ško­va za le­če­nje dva obo­le­la unu­ka, sve ulo­žio, po na­go­vo­ru „ver­zi­ra­nog” pri­ja­te­lja, u fi­nan­sij­sku usta­no­vu s naj­vi­šim ka­ma­ta­ma. Ta in­sti­tu­ci­ja bi­la je, is­po­sta­vi­lo se, „pi­ra­mi­da” Ber­ni­ja Me­do­fa, ko­ji sa­da iz­dr­ža­va ka­znu za­tvo­ra od 150 go­di­na zbog pre­va­ra pre­ma ula­ga­či­ma. Me­đu nji­ma je bio i Džon Ro­bins – iz­gu­bio je go­to­vo sve što je ulo­žio i za­lo­žio. „Pre­ko no­ći sam ostao bez 95 od­sto imo­vi­ne, što me je uža­snu­lo”, se­ća se. Sa su­pru­gom je bio pri­mo­ran da se od­rek­ne ko­mo­di­te­ta. Ra­di­li su pre­ko­vre­me­no i ga­ji­li po­vr­će za sop­stve­nu is­hra­nu…

U naj­no­vi­joj knji­zi „Nov do­bar ži­vot” ka­že da su ga ta­kva is­ku­še­nja „pre­po­ro­di­la i oslo­bo­di­la”. Iz­gu­biv­ši sve, dva pu­ta, pre­i­spi­tao je svoj put i za­klju­čio, uz osta­lo, da ne tre­ba da do­zvo­li da mu Me­dof, ko­ji ga je li­šio imet­ka, opu­sto­ši i ži­vot.

Na­šao je dru­gi smi­sao: „Ume­sto jur­nja­ve za nov­cem, kao glav­nog me­ri­la uspe­šno­sti, tre­ba se po­sve­ti­ti una­pre­đe­nju kva­li­te­ta (mi­mo ’ma­te­ri­ja­li­zma ko­ji šte­ti du­ši’) ži­vo­ta.” Po nje­mu, kad zgr­ta­nje nov­ca bi­va pri­o­ri­tet, to „osi­ro­ma­šu­je” eg­zi­sten­ci­ju.

Sma­tra, pre­no­si Roj­ters, da će te­ku­ća „era šted­nje” po­tra­ja­ti i da za­du­go ne­će bi­ti mo­guć­no da se ži­vi ka­ko se, bar u SAD, na­vi­klo. Ali da pad ži­vot­nog stan­dar­da i je­nja­va­nje po­tro­šač­ke gro­zni­ce otva­ra put za po­bolj­ša­va­nje ži­vo­ta – na dru­gi na­čin. Da bu­de­mo vi­še po­sve­će­ni vred­no­sti­ma ko­je ne­ma­ju ce­nu. Na pri­mer – po­ro­di­ci, pri­ja­telj­stvu, so­li­dar­no­sti, sa­o­se­ćaj­no­sti, su­zbi­ja­nju neo­d­go­vor­no­sti…

Ta­ko ne­što sa­dr­ži pre­vi­še pri­me­sa kon­zer­va­ti­vi­zma – pre­ba­ci­će pri­sta­li­ce li­be­ra­li­zma. A i pre­vi­še li­be­ra­li­zma – za­me­ri­će za­stup­ni­ci kon­zer­va­ti­vi­zma.

Obe te stru­je su, me­đu­tim, do­pri­ne­le ovo­me u šta smo za­pa­li. Obe su vla­da­le i na­do­ve­zi­va­le se jed­na na dru­gu – i kad je iz­gle­da­lo da me­nja­ju na­sle­đe­no sa su­prot­ne stra­ne.

Vre­me je, či­ni se, za ko­re­ni­tu pro­me­nu po­na­ša­nja. Da sva­ko od nas iz­vr­ši pre­vrat ko­ji nad­ma­šu­je glas ko­ji smo da­li obe­ća­nji­ma par­ti­ja da će iz­vr­ši­ti si­stem­ske pro­me­ne (ka­kve su ma­hom iz­o­sta­ja­le, ov­de pa i dru­gde).

Slič­no Džo­nu Ro­bin­su. Da pri­sta­ne­mo da ne na­sle­đu­je­mo ono s či­jim se efek­ti­ma ne sla­že­mo jer pra­vi op­štu šte­tu, da na­đe­mo smi­sao u ono­me u šta ve­ru­je­mo da po­ve­ća­va i lič­ne i ko­lek­tiv­ne ča­sti i do­bro­bi­ti.

Pri­zna­jem da po­nu­da iz­gle­da ne­re­al­na, sa ve­ći­ne sa­vre­me­nih sta­no­vi­šta. Sa slič­nom ni­su us­pe­li, bar ne do­volj­no, ni bun­tov­ni­ci iz 1968. či­ji je slo­gan bio „Bu­di­mo re­al­ni, zah­te­vaj­mo ne­mo­guć­no”.

U me­đu­vre­me­nu je, pak, mo­guć­no do­gu­ra­lo do ne­re­al­nog. Naj­no­vi­ji iz­ve­šta­ji sa ra­znih stra­na, s ko­jim vo­li­mo da se po­re­di­mo, go­vo­re o ob­i­sti­nje­nju pro­klet­stva „da­bog­da imao pa ne­mao”. Ro­bin­sov slu­čaj su­ge­ri­še da i ta­kav pro­ces mo­že da se pre­met­ne u „da­će bog da stek­neš vred­ni­je ne­go što si iz­gu­bio”.

To de­lu­je, za­sad, sa­mo kao lič­ni pre­vrat­nič­ki iz­u­ze­tak, bez ga­ran­ci­je da će pre­ra­sti u pra­vi­lo. Osim – ako de­mo­krat­ska ve­ći­na gra­đa­na po­ru­či: „Dr­ža­va (pa i svet), to sam ja”…