Cvećarima ne cvetaju ruže
Најлакше је одрећи се куповине цвeћа
Kada kriza udari po džepu, prvo čega se odričemo jesu sitna zadovoljstva poput kupovine cveća. Dok su nekada cvećari posle slava i svadbi mogli od pazara da kupe i automobil, u poslednje vreme mnogi od njih stavljaju ključ u bravu. Da li zbog ekonomske krize, prevelikih očekivanja prodavaca ili nameta države, ali cvećarski posao vene.
U Agenciji za privredne registre Republike Srbije objašnjavaju da su cvećare upisane kao specijalizovane trgovine na malo. U grupi sa njima su prodavnice igračaka, fotografske i sportske opreme... Podaci iz ove Agencije govore da je prošle godine u gradu otvoreno 240, a zatvoreno 213 specijalizovanih trgovinskih radnji, ali je teško proceniti koliko među njima ima cvećara. Da je nezavidna sudbina pritisla zaposlene u ovoj branši potvrdilo se nedavno ispred Doma sindikata, gde su izlagači imali „tanke” pazare. Prema njihovoj tvrdnji godišnje se ugasi oko deset ovakvih prodavnica. Uzgoj i prodaja cveća nije naivan posao. On zahteva trud i spremnost na rizik – saglasni su cvećari. Neki od njih bave se isključivo rezanim cvećem , drugi su „majstori” za saksijsko, ali ima i onih koji se snalaze u mešovitom programu.
– Rad sa rezanim cvećem je najrizičniji, jer propada ukoliko se brzo ne proda. Izuzetno je osetljivo, traži određene uslove za držanje, od temperature, prihrane i načina održavanja – kaže Milorad Despić, inženjer pejzažne arhitekture. On tvrdi da zaljubljenici u ovu granu hortikulture istovremeno uživaju u svom poslu, ali i brinu bez prestanka, jer ako pogreše za dva dana gube ono u šta su mesecima ulagali. Tako se dešava da iz hladnjače, na veliko, pazare odlične ruže, ali kada ih donesu u radnju za sat vremena potpuno promene izgled.
– Mnogi se u cvećarstvo upuste sa nerealnim željama, jer misle da se uz malo ulaganja obogate. Ovaj posao podrazumeva da imate radnju na atraktivnoj lokaciji, ali i stručno znanje – ističe Despić.
Najvažnije je, kaže, steći poverenje kupca, a ne samo prodati aranžman i „uvaliti” robu koja za čas propadne.
– Moj cilj je da zadržim mušteriju makar bio na gubitku – uverava naš sagovornik.
– Desi se da dnevno prodam samo buket, ali opstajem jer sam dugo pekla zanat– ističe Dubravka Arsić, koja cvećaru ima u jednom prigradskom naselju i adresu ne menja računajući na stare mušterije. Ima, tvrdi ona, i onih koji umesto mirisnih latica više vole praktične darove. Razočarao ju je komentar vremešne gospođe – kako bi je više obradovale papuče, umesto ruže koju joj je sin poklonio.
Vlasnici koji su na radnje stavili katance, napominju da su tome doprinele visoke kirije koje nekada dostižu i 500 evra, „oseka” mušterija, ali i pokušaji da se u cvećari drže različiti programi cveća.
– Među najvećim nedaćama koje imamo je porez na robu. Za razliku od drugih proizvoda na koje je porez osam odsto, kod saksijskog i rezanog cveća je 18 odsto. Gazde se različito dovijaju, prijavljuju se pod drugom šifrom, ali i to ima svoje prednosti i mane, jer pod drugom šifrom nemate pravo da radite ono što kao cvećar smete.
– Veliko opterećenje vlasnicima je obavezni doprinos za radnika. Mesečno je to 15.000 dinara, plus plata. Što se tiče poreza državi, on zavisi od prometa, pa čak i od opštine gde se radnja nalazi. Tako izgleda da radimo za druge – objašnjava Ivona Marić koja je cvećaru nedavno zatvorila.
Bitku gubimo ako nam je lokal na pijaci gde preprodavci nude cveće, a nemaju fiskalnu kasu – zaključuju cvećari sumnjajući da će im u vremenu krize procvetati „poslovne” ruže.
B. Vasiljević – A. Kurteš