Ako treba, ja ću otići na Haški tribunal

30. 05. 2010. 22:00

Младићева скица захтева које су имале САД у односу на Сарајево

Rat­ko Mla­dić, rat­ni ko­man­dant bo­san­skih Sr­ba, ni­je za­be­le­žio u svom dnev­ni­ku šta je re­kao 28. de­cem­bra 1995. go­di­ne u ka­bi­ne­tu Slo­bo­da­na Mi­lo­še­vi­ća u Be­o­gra­du, na sa­ve­to­va­nju ru­ko­vod­stva Voj­ske Re­pu­bli­ke Srp­ske s po­li­tič­kim i voj­nim vr­hom Ju­go­sla­vi­je. Ali to pi­še u ste­no­gra­mu-za­pi­sni­ku ko­ji je bio uz dnev­ni­ke pro­na­đe­ne u nje­go­voj ku­ći 23. fe­bru­a­ra ove go­di­ne. 

Rat­ko Mla­dić: „Ne ve­ru­jem Džo­vla­nu (glav­no­ko­man­du­ju­ći me­đu­na­rod­nih sna­ga u BiH). Ako tre­ba ja ću oti­ći na Ha­ški tri­bu­nal, jer vi to ni­ste obez­be­di­li i ako je to žr­tva srp­skog je­din­stva – u re­du. Že­lim da vam po­mog­nem, ali ne mo­že se VRS op­tu­ži­va­ti... I skrom­no da ka­žem da je VRS iz­ne­la glav­ni te­ret i ne pri­hva­tam la su SAD na­ma ovo obez­be­di­le – mi smo i vi od­bra­ni­li Ba­nja­lu­ku... Vre­me će re­ći i oce­ni­ti, ni­smo se mi po­ko­le­ba­li ni ka­da su nas bom­bar­do­va­li oni ko­ji nam sa­da nu­de mir i po­moć... Ja ne pri­hva­tam da me­ne ni­ko ta­ko na sra­man na­čin uklo­ni, a po­što vi­dim da su se i ovi na Pa­la­ma od­re­kli mo­gu oti­ći jer svu­gde će mi bi­ti lič­no bo­lje jer na ovoj du­žno­sti sam živ pe­čen – ne­do­pe­čen... Dej­ton­ski spo­ra­zum ima ne­sa­gle­di­ve ne­ga­tiv­ne po­sle­di­ce jer oko 150.000 lju­di mo­ra­mo ise­li­ti, ni­smo do­bi­li iz­laz na mo­re što je ša­mar na­ro­du, Her­ce­go­vi­na je od­se­če­na – prak­tič­no je pri­re­pak Cr­ne Go­re, Ig­man, Bje­la­šni­ca, Ja­ho­ri­na su nam uze­ti. Voj­sku Re­pu­bli­ke Srp­ske op­tu­žu­ju i za Kra­ji­nu i za 13 op­šti­na u na­šoj Kra­ji­ni i da vas oba­ve­stim u Sa­ra­je­vu ni­ko ne­će osta­ti... Že­lim da vam ka­žem da će bi­ti te­ško­ća u spro­vo­đe­nju Dej­ton­skog spo­ra­zu­ma. Skre­ni­te im pa­žnju da mi ni­smo sto­ka i tra­ži­mo sa­rad­nju... jer ka­ko nam da­nas ula­ze u fa­bri­ke, su­tra će u spa­va­će so­be. Ne­ću mo­ći spre­či­ti srp­skog mla­di­ća da ras­pa­li ZO­LjOM po nji­ma ka­da se po­na­ša­ju kao oku­pa­to­ri... Tre­ba tra­ži­ti svu­gde sa­ve­zni­ke i ne ve­ru­jem da će SAD na­ma po­mo­ći, a nji­ma od­mo­ći i mi­slim da smo i u pro­šlom vre­me­nu gi­nu­li za njih i nji­hov cvet na Bal­ka­nu za­li­va­li na­šom kr­vlju. Ne že­lim la bu­dem op­te­re­će­nje srp­skom na­ro­du, ako tre­bam da odem – oti­ći ću, ali od­bi­jam sve na­pa­de na VRS, ta­man da su i od go­spod Bo­ga.

Slo­bo­dan Mi­lo­še­vić: Ne­ma­mo na­me­ru da iz­ru­ču­je­mo ni­ko­ga, čak ni Ra­do­va­na Ka­ra­dži­ći, a ka­mo­li te­be, Rat­ko. Ha­ški tri­bu­nal za­bo­ra­vi­te. Nig­de ne­će kro­či­ti no­gom da bi ne­ko­ga hap­si­li. To su po­li­tič­ke igre i ne­ma ve­ze s pra­vo­su­đem. Ja sam u Pa­ri­zu tra­žio da uđe u Spo­ra­zum kla­u­zu­la sle­de­će sa­dr­ži­ne: „Stra­ne sa­ra­đu­ju u pro­go­nu od­go­vor­nih za rat­ne zlo­či­ne”, to je uni­ver­zal­no i ja bez to­ga ni­sam hteo da pot­pi­šem.

Rat­ko Mla­dić: Ni­ko ne mo­že Rat­ka Mla­di­ća ži­vog sa­hra­ni­ti. Oni će nas na­te­ra­ti da me­ne is­po­ru­či­te, a su­đe­nje me­ni je su­đe­nje srp­skom na­ro­du i va­ma i Pe­ri­ši­ću. 

 

Bi­lo je to fi­na­le 1995. go­di­ne či­ja je dru­ga po­lo­vi­na bi­la obe­le­že­na hr­vat­skom „Olu­jom” ko­ja je et­nič­ki oči­sti­la Kra­ji­nu od Sr­ba, Dej­ton­skim spo­ra­zu­mom i Mla­di­će­vim pre­go­vo­ri­ma s Fran­cu­zi­ma, Ru­si­ma i funk­ci­o­ne­ri­ma Sr­bi­je o sud­bi­ni dvo­ji­ce fran­cu­skih pi­lo­ta.

Rat­ko Mla­dić je ve­ro­vao u sna­gu svo­je voj­ske i svog oruž­ja i on­da ka­da su po­ra­zi i gu­bi­tak te­ri­to­ri­je po­sta­li stvar­nost. I ka­da je pad Ba­nja­lu­ke za­vi­sio od od­lu­ke Hr­va­ta da li će je za­u­ze­ti, a ne od mo­guć­no­sti Sr­ba da je od­bra­ne, ko­man­dant bo­san­skih Sr­ba se čvr­sto dr­žao re­če­ni­ce ko­ju je 14. ju­la 1994. za­pi­sao u svoj dnev­ni­ka ve­li­kim slo­vi­ma „PLAN OD­BI­TI, RAT DO­BI­TI!”.

Ta re­če­ni­ca, ko­ja se od­no­si­la na plan Kon­takt gru­pe, obe­le­ži­će i raz­go­vo­re vo­đe­ne u le­to i je­sen 1995. go­di­ne o Spo­ra­zu­mu u Dej­to­nu.

Na pr­voj stra­ni­ci „ro­kov­ni­ka bra­on bo­je bez nat­pi­sa”, pod da­tu­mom 25. av­gust 1995, sa sa­stan­ka „srp­skog ru­ko­vod­stva u Do­ba­nov­ci­ma”, Mla­dić od­mah na po­čet­ku be­le­ži pi­ta­nje Ra­do­va­na Ka­ra­dži­ća: „Je li s Kra­ji­nom go­to­vo, ima­mo li na­me­ru da je vra­ća­mo”. Slo­bo­dan Mi­lo­še­vić ni­je gu­bio vre­me­na, ula­zak hr­vat­ske voj­ske u Knin za nje­ga je bio ne­po­vra­tan čin, a ru­ko­vod­stvu bo­san­skih Sr­ba za­to je sa­suo re­če­ni­cu o nji­ho­voj mo­gu­ćoj bu­duć­no­sti: „Br­zim ra­tom bi pre­sta­la ide­ja i te­o­rij­ski o RS”. Iz­gle­da­lo je da Ka­ra­džić u tom mo­men­tu, ka­da je pred oči­ma svi­ma bio eg­zo­dus Sr­ba iz Kra­ji­ne, ne­ma vi­še di­le­me: „Ne­će­mo mi re­ći NE ame­rič­koj va­ri­jan­ti”. Po­ka­za­će se ka­sni­je da to ipak ni­je ni nje­gov, a na­ro­či­to ne stav Rat­ka Mla­di­ća.

„U Dej­to­nu su Sr­bi za­u­ze­li me­sto u sr­ci­ma Ame­ri­ka­na­ca ko­je su do sa­da ima­li Mu­sli­ma­ni”, re­če­ni­ca je s ko­jom Slo­bo­dan Mi­lo­še­vić do­če­ku­je u Do­ba­nov­ci­ma 27. no­vem­bra 1995. go­di­ne ru­ko­vod­stvo bo­san­skih Sr­ba. Pred­sed­nik Sr­bi­je je tvr­dio: „Mi smo do­bi­li ½ BiH, iz­laz na mo­re, ne­ma ni­jed­nog gra­da na Sa­vi ko­ji ni­je naš, ne­ma ni na Dri­ni (sem Go­ra­žda) ko­ji ni­je naš... Do­bi­je­na je dr­ža­va za­pad­no od Dri­ne gdje ni­ka­da ni­je po­sto­ja­la... Kra­ji­šni­ko­ve ur­li­ke da su nam SAD ne­pri­ja­telj­ska stra­na na­sto­jao sam da sti­šam”.

Ni­je, me­đu­tim, Kra­ji­šnik bio glav­ni pro­blem Mi­lo­še­vi­ća ko­ji je Mla­di­ću i nje­go­vim sta­re­ši­na­ma re­kao: „Za nas je naj­bit­ni­je da voj­ska ima po­zi­ti­van stav pre­ma mi­rov­nom pro­ce­su. Ove ma­pe i gra­ni­ce su fik­sne i ne mo­gu se me­nja­ti lo­kal­nom i glo­bal­nom voj­nom ak­ci­jom i to se ne bi sma­tra­lo ra­tom već či­sto te­ro­ri­stič­kom ak­ci­jom. Ne­ma vi­še kro­je­nja ma­pa ra­to”

Svo­je sa­go­vor­ni­ke Mi­lo­še­vić je sa­ve­to­vao: „Oslo­bo­di­te se Ru­sa, oni ne mo­gu ni se­bi po­mo­ći... Ru­si is­klju­či­vo bri­nu o svom in­te­re­su i nji­ma je bit­no da ima­ju do­bre od­no­se sa SAD i sprem­ni su da nas pro­da­ju”

O Mi­lo­še­vi­će­vim re­či­ma „uži deo Ge­ne­ral­šta­ba Voj­ske Re­pu­bli­ke Srp­ske” raz­go­va­rao je 31. 11. 95. na KM (ko­mand­no me­sto), ali u dnev­ni­ku se ne be­le­ži ni­jed­na re­ak­ci­ja, njih za­to ima sa sa­stan­ka vr­hov­ne ko­man­de RS odr­ža­ne 1. de­cem­bra. Mla­dić be­le­ži da se Kra­ji­šnik u iz­la­ga­nju „ni­je do­ta­kao ključ­nih pi­ta­nja”. Sle­de ci­ta­ti Ka­ra­dži­ća i Bu­he.

Pred­sed­nik RS: „U po­sled­njem tre­nut­ku smo se iz­vu­kli, mo­gli smo za­gla­vi­ti u uni­tar­noj Bo­sni”.

Mi­ni­star spolj­nih po­slo­va RS: „Mo­gli smo da bi­ra­mo iz­me­đu ne­što i ni­šta. Stav voj­ske sa­žet je bio u re­če­ni­ci ge­ne­ra­la To­li­mi­ra: – Ovaj do­ku­ment je to­tal­no ne­pri­hva­tljiv, već je to oku­pa­ci­ja od stra­ne NA­TO... Vr­ši se po­li­tič­ka i voj­na oku­pa­ci­ja Bal­ka­na od stra­ne NA­TO pak­ta.

Po­tom u Be­o­gra­du 28. de­cem­bra sle­di, ka­ko ga Mla­dić u dnev­ni­ku na­slo­vlja­va, „SA­STA­NAK sa Pred­sed­ni­kom Mi­lo­še­vi­ćem”. Me­đu do­ku­men­ti­ma na­đe­nim u Mla­di­će­voj ku­ći 23. fe­bru­a­ra ove go­di­ne na­la­zi se i ste­no­gram s te sed­ni­ce. U od­no­su na Dnev­nik to je „hla­dan” tekst. Sa­mo tekst i ni­šta vi­še, dok Mla­dić be­le­že­ći u Dnev­ni­ku iz­la­ga­nja uče­sni­ka raz­go­vo­ra sta­vlja po ne­ko­li­ko zna­ko­va uz­vi­ka ili pi­ta­nja, pod­vla­či re­či.

Sa­sta­nak je po­čeo Mi­lo­še­vi­će­vim hva­lo­spe­vom: hr­vat­ski na­ci­o­na­li­sta Ve­se­li­ca je re­kao da je srp­ska dr­ža­va za­pad­no od Dri­ne po­raz Hr­vat­ske; spre­čio sam pad Ba­nja­lu­ke uz po­moć Ame­ri­ka­na­ca; od po­čet­nih 30 od­sto te­ri­to­ri­je ko­li­ko su nam nu­di­li do­šli smo do 49 od­sto... „Al­ter­na­ti­va to­me je bi­lo pro­du­že­nje ra­tapro­tiv ce­log sve­ta i gu­bi­tak Re­pu­bli­ke Srp­ske. Za­to u Za­gre­bu ima mno­go de­mon­stra­ci­ja”, re­kao je Mi­lo­še­vić.

(/slika3)

Pred­sed­nik Sr­bi­je se tru­dio da bu­de oštar ska­ču­ći s te­me na te­mu i u da­hu je iz­go­vo­rio: „Na­ci­o­na­li­zam je na­o­pa­ka ide­ja i svest, to je iz­o­pa­če­no i mi smo to re­kli ru­ko­vod­stvu RS predve go­di­ne, a oni su mi­sli­li da uz po­zajm­lje­ne lu­da­ke Še­še­lja i Dra­ško­vi­ća mo­gu ne­što na­pra­vi­ti, a evo ima­mo ogrom­ne gu­bit­ke. NA­TO je bo­lji od UN­PRO­FOR-a jer je do­šao da po­de­li Bo­snu. Da je usvo­jen Kra­ji­šni­kov pred­log sa­ra­jev­skog di­strik­ta to bi bi­la kop­ča za sve osta­lo i mi bi smo na kra­ju iz­gu­bi­li. Ce­nim da će RH (Re­pu­bli­ka Hr­vat­ska) pri­po­ji­ti svoj deo BiH, a mu­sli­ma­ni ići prena sa­rad­nju sa CPJ, ne­go s RH. Naj­ve­ći strah za Kra­ji­šni­ka i Bu­hu je bio ka­da su me pi­ta­li da li bih pri­mio u SRJ mu­sli­ma­ne? Ja sam re­kao da. Pr­vo: na­ša sa­rad­nja sa IFOR-om je do­bra pri­li­ka i dru­go: u RS je na­pra­vlje­na ta­kva Vla­da la je od­mah tre­ba uhap­si­ti”. 

U ovom de­lu po­sto­je jed­na raz­li­ka u zva­nič­nom ste­no­gra­mu i Mla­di­će­vim be­le­ška­ma. Ge­ne­ral ci­ti­ra Mi­lo­še­vi­ća: „Ne­za­vi­sna RS ne­ma šan­su” i uz tu re­če­ni­cu sta­vlja dva zna­ka uz­vi­ka. 

Sle­di deo Mi­lo­še­vi­će­vog go­vo­ra bi­tan za Mla­di­ća: „Re­kao sam Ame­ri­kan­ci­ma da ne­će­mo da­va­ti na­še gra­đa­ne op­tu­že­ne za rat­ne zlo­či­ne. Ka­ra­džić i Mla­dić su spe­ci­fič­ni, oni su op­tu­že­ni za uzi­ma­nje ta­la­ca, po­go­to­vo onih ko­ji su do­šli na ve­ru. Vi­še njih mi je re­klo: du­žni su da uhap­se Ka­ra­dži­ća i Mla­di­ća ako se sret­nu, ali ne­će to ra­di­ti. Ka­ra­džić je tu pa­met­no re­šio. Vi mo­ra­te od­re­di­ti čo­ve­ka ko­ji će to ura­di­ti, nji­ma ne tre­ba po­štar, već ko­man­dant”. 

U Mla­di­će­vom Dnev­ni­ku ove re­či Mi­lo­še­vi­ća ova­ko su za­be­le­že­ne: „Kon­kret­ne stva­ri (ove dve re­či pod­vu­če­ne): – Pi­ta­nje Ka­ra­dži­ća i Mla­di­ća – Re­kao sam Ame­ri­kan­ci­ma da ni­ko­ga ne­će­mo go­ni­ti (ta reč pre­cr­ta­na dva pu­ta) is­po­ru­či­va­ti. – Uzi­ma­nje ta­la­ca je rat­ni zlo­čin... Za voj­ni aspekt ja­ko je va­žno da vi od­re­di­te ko će da za­stu­pa GŠ nji­ma ne tre­ba po­štar... (uz po­sled­nju re­če­ni­cu sto­je dva zna­ka pi­ta­nja)”. 

Bit­ne su još dve re­če­ni­ce iz Mi­lo­še­vi­će­vog iz­la­ga­nja: „Ka­ra­džić me ma­lo­pre zvao, bio je i Pe­ri­šić i glav­no pi­ta­nje mu je bi­lo daj pen­zi­o­ni­ši mi ove ge­ne­ra­le” i „Rat­ko, mo­lim te da se re­ši pi­ta­nje ko ima ovla­šte­nja is­pred GŠ VRS u ZVK”. Ova dru­ga re­če­ni­ca zna­či­la je da Mla­dić vi­še ne mo­že da se vi­đa s ko­man­dan­ti­ma me­đu­na­rod­nih sna­ga u BiH. Za­pi­su­ju­ći je u Dnev­nik Mla­dić do­da­je i re­če­ni­cu Mi­lo­še­vi­ća ko­je ne­ma u ste­no­gra­mu: „Mi ne­ma­mo ni­ka­kav zah­tev u tom po­gle­du” uz ko­ju sta­vlja tri zna­ka uz­vi­ka i je­dan znak pi­ta­nja. 

Mla­dić je iz­ne­na­đen već pr­vim go­vor­ni­kom iz nje­go­vog ti­ma. Uz re­či ge­ne­ra­la Gve­ra: „Da ni­je bi­lo an­ga­žo­va­nja J (ugo­sla­vi­je) i Vas lič­no mo­žda ne bi ni bi­lo RS” sta­vlja znak pi­ta­nja, a pro­pu­šta da na­ve­de zah­tev Gve­ra da se ne go­vo­ri na isti na­čin o Ka­ra­dži­ću i Mla­di­ću i da rat­ni ko­man­dant bo­san­skih Sr­ba mo­ra da uži­va za­šti­će­ni sta­tus. 

Po­što i dru­gi ge­ne­ra­li bu­du tra­ži­li da se pra­vi raz­li­ka iz­me­đu Ka­ra­dži­ća i Mla­di­ća, u ko­rist ovog dru­gog, Mi­lo­še­vić je re­kao: „Ni­smo ni­ka­da iden­ti­fi­ko­va­li VRS i ru­ko­vod­stvo RS. Po­li­tič­ke gre­ške su bi­le na stra­te­škom ni­vou, a voj­nič­ke na tak­tič­kom. Ra­do­van Ka­ra­džić je ši­rio ilu­zi­je da ima po­se­ban od­nos sa Kar­te­rom, a Hol­bruk mu je re­kao: ’Ko je­be Kar­te­ra’. Va­še po­li­tič­ko ru­ko­vod­stvo je ši­ri­lo i ši­ri ilu­zi­je i la­ži. Bi­li su pri­sut­ni Li­lić, Mi­lu­ti­no­vić i Pe­ri­šić, ka­da je Ka­ra­džić za Dej­ton­ski spo­ra­zum re­kao ’naj­bri­ljant­ni­ja po­be­da srp­skog na­ro­da u 20. ve­ku’, a na Skup­šti­ni ka­že ’da smo mi pre­go­va­ra­li bi­lo bi nam mno­go bo­lje’, a ja sam pr­vi dan Dej­to­na pu­stio Kra­ji­šni­ka da on ra­di i vi­deo da gu­bi­mo sve. Pi­ta­ju me lju­di je li taj čo­vek nor­ma­lan”. 

Po­tom je usle­di­lo fi­na­le, Mla­di­ćev go­vor s po­čet­ka tek­sta, za­be­le­žen u ste­no­gra­mu, ne­za­be­le­žen u Dnev­ni­ku. To ni­je pre­se­dan. Mla­dić je če­sto to či­nio, ni­je be­le­žio šta je on ne­gde i ne­ko­me re­kao.

Eki­pa „Po­li­ti­ke”