U filmu je lako plakati

Dubravka Lakić

05. 06. 2010. 22:00

Ве­ли­мир Ба­та Жи­во­ји­но­вић: По­же­ле­ће ме­не и Ку­сту­ри­ца Фо­то Ж. Јо­ва­но­вић

„Go­di­ne. Is­ku­stvo, sa­mo to. Tvr­dim da glum­ci ko­ji se ovo­li­ko go­di­na ba­ve glu­mom kao ja, ko­ji su u po­čet­ku ka­ri­je­re bi­li ne­u­spe­šni, što je i moj slu­čaj, po­sta­ju do­bri tek kao for­mi­ra­ne, zre­le lič­no­sti. Tek ka­da for­mi­ra­ju ka­rak­ter mo­gu da spo­zna­ju svo­je psi­ho­fi­zič­ke mo­guć­no­sti. Znam šta je naj­lak­še – naj­lak­še je igra­ti se­be, ali to ne mo­že več­no da tra­je”, ka­že mi­lje­nik eks­ju­go­slo­ven­ske i srp­ske pu­bli­ke i 13 mi­li­jar­di Ki­ne­za – le­gen­dar­ni glu­mac Ve­li­mir Ba­ta Ži­vo­ji­no­vić, ko­jem je ju­če „k’o Ti­tu”, u be­o­grad­skom „Sa­va cen­tru” pri­re­đe­na sve­ča­na aka­de­mi­ja ili „Ba­ti­na šta­fe­ta”, ka­ko on u ša­li ka­že. U čast nje­go­vog 77. ro­đen­da­na (5. jun 1933. Ko­ra­ći­ca) i 55 go­di­na umet­nič­kog ra­da i stva­ra­la­štva.

Uvod­nom re­če­ni­com, ona­ko u nje­go­vom sti­lu, „man­gup­ski” le­žer­no, Ba­ta je fi­lo­zof­ski od­go­vo­rio na pi­ta­nje ka­ko se mo­že ob­ja­sni­ti ova­kvo i ovo­li­ko glu­mač­ko tra­ja­nje. Uz to do­da­je i da glu­mac mo­ra da se pri­la­go­đa­va tek­stu, da en­gle­ski glum­ci po­sta­ju ve­li­ki tek ka­da poč­nu da igra­ju Šek­spi­ra, a to uglav­nom či­ne u po­zni­jim go­di­na­ma, te da mi ima­mo isto­ri­ju ko­ja je bo­lja i lep­ša od one o ko­joj je Šek­spir pi­sao...

Isto­ri­ja pro­la­zi, a Ba­ta osta­je. Sa vi­še od 300 ulo­ga na fil­mu i te­le­vi­zi­ji (onih pr­vih 10 go­di­na pro­ve­de­nih u po­zo­ri­štu ne ra­ču­na­mo). I to ka­kvih! Ne­ke su uvr­šte­ne u an­to­lo­gi­ju ju­go­slo­ven­ske i srp­ske ki­ne­ma­to­gra­fi­je – ulo­ge u fil­mo­vi­ma „Tri”, „Di­ver­zan­ti”, „Sku­plja­či per­ja”, „Bre­za”, „Bit­ka na Ne­re­tvi”, „Val­ter bra­ni Sa­ra­je­vo”, „Su­tje­ska”, „U ra­lja­ma ži­vo­ta”, „Le­pa se­la le­po go­re”... O svi­ma nji­ma, vi­še do­brih re­či i de­ta­lja, na­ći će se u mo­no­gra­fi­ji o nje­go­vom stva­ra­la­štvu, ko­ja će se pred či­ta­o­ci­ma i obo­ža­va­o­ci­ma na­ći na je­sen, na Saj­mu knji­ga.

Ne­ke od tog ogrom­nog bro­ja Ba­ti­nih ulo­ga bi­le su, ka­že on, do­sta ja­ke, eks­pre­siv­ne, bu­kač­ke, a bi­lo je i onih ko­je naj­ra­di­je de­fi­ni­še kao „ulo­ge ti­ši­ne”. Ima i onih u ko­ji­ma je pla­kao bez su­za.

– La­ko je pla­ka­ti u ži­vo­tu, u fil­mu još lak­še. Ali, naj­te­že je pla­ka­ti a ne pu­sti­ti su­zu. To je ono što pu­bli­ka tra­ži. Pre ne­go što sni­mam ta­kve sce­ne po­sto­ji ne­pri­met­na kon­cen­tra­ci­ja. Re­lak­si­ram se na sni­ma­nju ta­ko što be­žim od ono­ga što me če­ka već sle­de­ćeg tre­nut­ka. Dru­žim se sa eki­pom, pri­čam o ne­če­mu dru­gom, ali pet­na­e­stak mi­nu­ta pred sa­mo sni­ma­nje iz­dvo­jim se i uži­vlja­vam u lik i poč­nem da no­sim jed­no sta­nje – pri­ča Ba­ta. A ka­da mu obo­ža­va­lac pri­đe, če­sti­ta na ulo­zi i ka­že: „Ba­to, ka­ko ste u ovom fil­mu fan­ta­stič­ni”, od­go­vo­ri­će še­ret­ski: „Ja uop­šte ne znam šta ra­dim u po­sled­nje vre­me. Kao da se po­ja­vio ne­ki no­vi glu­mac ko­jeg ni­ko ni­ka­da ni­je vi­deo, pa sa­da svi ko­men­ta­ri­šu: Au, što je ovaj ovo do­bro ura­dio!”.

Ka­da je u ju­go­slo­ven­skoj i srp­skoj ki­ne­ma­to­gra­fi­ji i na ko­jem pi­scu glu­mac po­sta­jao ve­li­ki, pi­tam ga u jed­nom od na­ših broj­nih su­sre­ta za „Po­li­ti­ku”, ko­je je, ru­ku na sr­ce, uvek po­ma­lo iz­be­ga­vao – te vi­de­će­mo se u Ko­ra­ći­ci, sre­šće­mo se u Be­o­gra­du – a on od­go­va­ra:

– Imam ma­lo is­ku­stva u stva­ra­nju li­ko­va na do­ma­ćoj li­te­ra­tu­ri. Ra­dio sam „Der­viš i smrt”, ra­dio sam „Bre­zu” što je bi­la ju­go­slo­ven­ska li­te­ra­tu­ra. Sr­bin mo­že da do­stig­ne svoj vr­hu­nac sa­mo na svo­joj do­ma­ćoj li­te­ra­tu­ri ko­ja se ekra­ni­zu­je. Ka­da bi se ekra­ni­zo­va­lo „Vre­me smr­ti” Do­bri­ce Ćo­si­ća, to bi bi­la ve­li­ka stvar za mno­ge glum­ce. U Ju­go­slo­ven­skom dram­skom po­zo­ri­štu u ko­jem sam svo­je­vre­me­no igrao 10 go­di­na, lju­di me pam­te po To­li iz Ćo­si­će­vih „Ko­re­na”, a uop­šte se ne se­ća­ju da sam igrao Te­ne­si Vi­li­jam­sa ili Ar­tu­ra Mi­le­ra...

A ka­da su že­le­li da ga is­pro­vo­ci­ra­ju pa pi­ta­li „da li bi igrao i u fil­mu o ra­tu u Bo­sni ko­ji bi re­ži­rao Velj­ko Bu­la­jić”, mir­no je od­go­vo­rio: „Ne­ma ni­jed­nog raz­lo­ga zbog ko­jeg ne bih igrao u bi­lo ko­joj biv­šoj re­pu­bli­ci uko­li­ko me po­zo­vu. Ne­ma ni po­li­tič­kih, ni srp­skih, ni rat­nih, ni lič­nih raz­lo­ga da ne ra­dim svoj po­sao na pro­sto­ri­ma na ko­ji­ma sam ra­dio. Ma­da sam za­do­vo­ljan sa onim što sam ura­dio, je­di­na pra­zni­na ko­ja mi je osta­la je­ste to što ni­sam ni­ka­da ra­dio sa Ku­stu­ri­com ko­ji je ve­li­ki re­di­telj i ko­ga od­lič­no po­zna­jem. Ali, ima vre­me­na, po­že­le­će on Ba­tu”.

O to­me ka­ko se sna­la­zio u ra­du sa ve­li­kim bro­jem mla­dih re­di­te­lja i de­bi­ta­na­ta, Ba­ta će ra­do re­ći: „Ka­da ra­dim sa de­bi­tan­tom, tru­dim se da ga slu­šam. Pri­li­kom po­sta­vlja­nja sce­ne ili ka­dra uoča­vam da li gre­ši ili ne. Ako ne gre­ši, ja ra­dim svoj po­sao. Ako gre­ši, on­da mo­ram da mu to ka­žem. Imam sre­ću da su svi de­bi­tan­ti sa ko­ji­ma sam ra­dio po­sta­li re­di­te­lji. To su Velj­ko Bu­la­jić, Sa­ša Pe­tro­vić, po­koj­ni Dra­gan Kre­so­ja, Sr­đan Dra­go­je­vić i mno­gi dru­gi. I ma­da znam da to ni­je mo­ja za­slu­ga, mi­slim da smo za­jed­no us­pe­li u to­me da po­stig­ne­mo kon­kre­tan re­zul­tat ko­ji po­tvr­đu­je ta­le­nat ovih lju­di”...

Na­rav­no, ne­za­o­bi­la­zno je i pi­ta­nje o nje­go­vom po­li­tič­kom an­ga­žma­nu, svo­je­vre­me­noj kan­di­da­tu­ri za pred­sed­ni­ka dr­ža­ve, pa i nje­go­vom is­tra­ja­va­nju na jed­noj po­li­tič­koj op­ci­ji (Ba­ta ni­ka­da ni­je bio „pi­le ko­je pre­tr­ča­va uli­cu” što je u nas ret­ka di­sci­pli­na, već je ostao do­sle­dan i ve­ran SPS-u). Svoj ula­zak u po­li­ti­ku ob­ja­sni­će i ova­ko: „U po­čet­ku je bi­la reč o ve­li­kom na­bo­ju i o že­lji da se po­mog­ne pra­va stvar. Ka­da sam oti­šao u SPS za me­ne je to za­i­sta bi­la pra­va stvar i mi­slim da sam imao do­bru pro­ce­nu. Ra­ni­je su mno­gi go­vo­ri­li šta će to Ba­ti, ali ja pi­tam šta će dru­gi­ma ne­ka dru­ga stra­na. Da­nas iza te od­lu­ke sto­jim čvr­šće ne­go ta­da ka­da sam ušao zbog emo­ci­ja. Ali, ni­sam se kao Ba­ta Ži­vo­ji­no­vić ni­ka­da pro­me­nio”.

I ni­je. Či­ta­ve ge­ne­ra­ci­je gle­da­la­ca su sve­do­ci to­ga. Ba­ta je Ba­ta, i tač­ka. Ba­ta na­ci­o­na­le, glu­mac-glum­či­na, mi­lje­nik, šme­ker i šar­mer ko­ga „že­ne i da­nas ju­re, sa­mo ma­lo ma­nje”, otac i po­no­sni de­da, su­prug ne­sa­lo­mi­ve Lu­le sa ko­jom je vi­še od pet de­ce­ni­ja „jer Lu­la, sre­ćom, ni­ka­da ni­je ve­ro­va­la ro­đe­nim oči­ma”...

Ju­če su mu ro­đen­dan če­sti­ta­li mno­gi. I sa le­va i sa de­sna i sa cen­tra. Ko­le­ge, pri­ja­te­lji, po­ro­di­ca. Ve­li­ka sve­ča­nost za ve­li­kog glum­ca ko­ji ima na­me­ru da i da­lje tra­je.

– Sme­šno je, ali da vam ka­žem. Me­ni je mo­ja po­koj­na ba­ba re­kla da se ču­vam vo­de i va­zdu­ha i da ako pre­ži­vim 36. go­di­nu, do­ži­ve­ću či­ta­vih 96. Ja se to­ga dr­žim, jer iz­gle­da da je mo­ja ba­ba bi­la u pra­vu.