U filmu je lako plakati
Велимир Бата Живојиновић: Пожелеће мене и Кустурица Фото Ж. Јовановић
„Godine. Iskustvo, samo to. Tvrdim da glumci koji se ovoliko godina bave glumom kao ja, koji su u početku karijere bili neuspešni, što je i moj slučaj, postaju dobri tek kao formirane, zrele ličnosti. Tek kada formiraju karakter mogu da spoznaju svoje psihofizičke mogućnosti. Znam šta je najlakše – najlakše je igrati sebe, ali to ne može večno da traje”, kaže miljenik eksjugoslovenske i srpske publike i 13 milijardi Kineza – legendarni glumac Velimir Bata Živojinović, kojem je juče „k’o Titu”, u beogradskom „Sava centru” priređena svečana akademija ili „Batina štafeta”, kako on u šali kaže. U čast njegovog 77. rođendana (5. jun 1933. Koraćica) i 55 godina umetničkog rada i stvaralaštva.
Uvodnom rečenicom, onako u njegovom stilu, „mangupski” ležerno, Bata je filozofski odgovorio na pitanje kako se može objasniti ovakvo i ovoliko glumačko trajanje. Uz to dodaje i da glumac mora da se prilagođava tekstu, da engleski glumci postaju veliki tek kada počnu da igraju Šekspira, a to uglavnom čine u poznijim godinama, te da mi imamo istoriju koja je bolja i lepša od one o kojoj je Šekspir pisao...
Istorija prolazi, a Bata ostaje. Sa više od 300 uloga na filmu i televiziji (onih prvih 10 godina provedenih u pozorištu ne računamo). I to kakvih! Neke su uvrštene u antologiju jugoslovenske i srpske kinematografije – uloge u filmovima „Tri”, „Diverzanti”, „Skupljači perja”, „Breza”, „Bitka na Neretvi”, „Valter brani Sarajevo”, „Sutjeska”, „U raljama života”, „Lepa sela lepo gore”... O svima njima, više dobrih reči i detalja, naći će se u monografiji o njegovom stvaralaštvu, koja će se pred čitaocima i obožavaocima naći na jesen, na Sajmu knjiga.
Neke od tog ogromnog broja Batinih uloga bile su, kaže on, dosta jake, ekspresivne, bukačke, a bilo je i onih koje najradije definiše kao „uloge tišine”. Ima i onih u kojima je plakao bez suza.
– Lako je plakati u životu, u filmu još lakše. Ali, najteže je plakati a ne pustiti suzu. To je ono što publika traži. Pre nego što snimam takve scene postoji neprimetna koncentracija. Relaksiram se na snimanju tako što bežim od onoga što me čeka već sledećeg trenutka. Družim se sa ekipom, pričam o nečemu drugom, ali petnaestak minuta pred samo snimanje izdvojim se i uživljavam u lik i počnem da nosim jedno stanje – priča Bata. A kada mu obožavalac priđe, čestita na ulozi i kaže: „Bato, kako ste u ovom filmu fantastični”, odgovoriće šeretski: „Ja uopšte ne znam šta radim u poslednje vreme. Kao da se pojavio neki novi glumac kojeg niko nikada nije video, pa sada svi komentarišu: Au, što je ovaj ovo dobro uradio!”.
Kada je u jugoslovenskoj i srpskoj kinematografiji i na kojem piscu glumac postajao veliki, pitam ga u jednom od naših brojnih susreta za „Politiku”, koje je, ruku na srce, uvek pomalo izbegavao – te videćemo se u Koraćici, srešćemo se u Beogradu – a on odgovara:
– Imam malo iskustva u stvaranju likova na domaćoj literaturi. Radio sam „Derviš i smrt”, radio sam „Brezu” što je bila jugoslovenska literatura. Srbin može da dostigne svoj vrhunac samo na svojoj domaćoj literaturi koja se ekranizuje. Kada bi se ekranizovalo „Vreme smrti” Dobrice Ćosića, to bi bila velika stvar za mnoge glumce. U Jugoslovenskom dramskom pozorištu u kojem sam svojevremeno igrao 10 godina, ljudi me pamte po Toli iz Ćosićevih „Korena”, a uopšte se ne sećaju da sam igrao Tenesi Vilijamsa ili Artura Milera...
A kada su želeli da ga isprovociraju pa pitali „da li bi igrao i u filmu o ratu u Bosni koji bi režirao Veljko Bulajić”, mirno je odgovorio: „Nema nijednog razloga zbog kojeg ne bih igrao u bilo kojoj bivšoj republici ukoliko me pozovu. Nema ni političkih, ni srpskih, ni ratnih, ni ličnih razloga da ne radim svoj posao na prostorima na kojima sam radio. Mada sam zadovoljan sa onim što sam uradio, jedina praznina koja mi je ostala jeste to što nisam nikada radio sa Kusturicom koji je veliki reditelj i koga odlično poznajem. Ali, ima vremena, poželeće on Batu”.
O tome kako se snalazio u radu sa velikim brojem mladih reditelja i debitanata, Bata će rado reći: „Kada radim sa debitantom, trudim se da ga slušam. Prilikom postavljanja scene ili kadra uočavam da li greši ili ne. Ako ne greši, ja radim svoj posao. Ako greši, onda moram da mu to kažem. Imam sreću da su svi debitanti sa kojima sam radio postali reditelji. To su Veljko Bulajić, Saša Petrović, pokojni Dragan Kresoja, Srđan Dragojević i mnogi drugi. I mada znam da to nije moja zasluga, mislim da smo zajedno uspeli u tome da postignemo konkretan rezultat koji potvrđuje talenat ovih ljudi”...
Naravno, nezaobilazno je i pitanje o njegovom političkom angažmanu, svojevremenoj kandidaturi za predsednika države, pa i njegovom istrajavanju na jednoj političkoj opciji (Bata nikada nije bio „pile koje pretrčava ulicu” što je u nas retka disciplina, već je ostao dosledan i veran SPS-u). Svoj ulazak u politiku objasniće i ovako: „U početku je bila reč o velikom naboju i o želji da se pomogne prava stvar. Kada sam otišao u SPS za mene je to zaista bila prava stvar i mislim da sam imao dobru procenu. Ranije su mnogi govorili šta će to Bati, ali ja pitam šta će drugima neka druga strana. Danas iza te odluke stojim čvršće nego tada kada sam ušao zbog emocija. Ali, nisam se kao Bata Živojinović nikada promenio”.
I nije. Čitave generacije gledalaca su svedoci toga. Bata je Bata, i tačka. Bata nacionale, glumac-glumčina, miljenik, šmeker i šarmer koga „žene i danas jure, samo malo manje”, otac i ponosni deda, suprug nesalomive Lule sa kojom je više od pet decenija „jer Lula, srećom, nikada nije verovala rođenim očima”...
Juče su mu rođendan čestitali mnogi. I sa leva i sa desna i sa centra. Kolege, prijatelji, porodica. Velika svečanost za velikog glumca koji ima nameru da i dalje traje.
– Smešno je, ali da vam kažem. Meni je moja pokojna baba rekla da se čuvam vode i vazduha i da ako preživim 36. godinu, doživeću čitavih 96. Ja se toga držim, jer izgleda da je moja baba bila u pravu.