Odlazak usamljene vučice

05. 06. 2010. 22:00

Џи­нов­ски па­ук Лу­из Бур­жоа ис­пред Гу­ген­хајм му­зе­ја у Бил­бау

Spe­ci­jal­no za Po­li­ti­ku
Ve­ne­ci­ja –Vest o iz­ne­nad­noj smr­ti jed­ne od naj­zna­čaj­ni­jih va­jar­ki na­šeg vre­me­na, Lu­iz Bur­žoa, ko­ja jepre­mi­nu­la31. ma­ja u Nju­jor­ku, za­pre­pa­sti­la jeor­ga­ni­za­to­re nje­neiz­lo­žbe ko­ja je pet da­na na­kon smr­ti umet­ni­ce otvo­re­na u ve­ne­ci­jan­skoj fon­da­ci­ji Ve­do­va pod na­zi­vom „The fa­bric works”.Sa­znav­ši za smrt umet­ni­ce, ku­stos iz­lo­žbe Đer­ma­no Će­lant je iz­ja­vio: „Iako u po­sled­nje vre­me ni­je pu­to­va­la, Lu­iz je iz svog ate­ljea u Nju­jor­ku do sa­mo pre dva da­na, sa sen­zi­bil­no­šću i stra­šću, ak­tiv­no uče­stvo­va­la u svim pri­prem­nim fa­za­ma iz­lo­žbe”. Svo­je kre­a­tiv­no pu­to­va­nje Lu­iz Bur­žoa za­po­či­nje kao sli­kar­ka i gra­ver­ka, pr­vo pod uti­ca­jem nad­re­a­li­sta – Bre­to­na, Đa­ko­me­ti­ja i Di­ša­na – pri­ja­te­lja ko­ji su je, ka­ko je če­sto go­vo­ri­la, či­ni­lina­sil­nom, ali i pod bud­nim okom Fer­na­na Le­žea, nje­nog ma­e­stra na Aka­de­mi­ji le­pih umet­no­sti u rod­nom Pa­ri­zu.

Usvom du­gom ži­vo­tu, umet­ni­ca jepr­vu sa­mo­stal­nu iz­lo­žbu do­če­ka­lau zre­lom do­bu, a svet­sku sla­vu je do­sti­gla tek po­čet­kom osam­de­se­tih go­di­na, ka­da se njen rad in­ten­zi­vi­ra. Bi­la je pr­va že­na-umet­ni­ca ko­joj je nju­jor­škiMu­zej mo­der­ne umet­no­sti or­ga­ni­zo­vao iz­lo­žbu 1982.Po­tom su sle­di­li: Bi­je­na­le u Ve­ne­ci­ji, ka­sel­ska Do­ku­men­ta, ve­li­ke re­tro­spek­ti­ve u Tejt mo­dern u Lon­do­nu,u pa­ri­skom Cen­tru „Pom­pi­du”, u na­pulj­skom mu­ze­ju Ka­po­di­mon­te...

„Da bi­ste po­sta­li va­ja­ri, tre­ba da bu­de­te mno­go agre­siv­ni”, go­vo­ri­laje Lu­iz Bur­žoa. A ka­da je ro­đe­na, na Bo­žić 1911, Lu­iz je svi­mapo­kva­ri­la sla­vlje: ka­ko po­ro­dič­nom le­ka­ru(ko­ji je, ume­sto pra­zno­va­nja, mo­rao da po­ra­đa nje­nu maj­ku), ta­ko i uku­ća­ni­ma ko­ji su se upra­vopri­pre­ma­li da uži­va­ju u sve­žim ostri­ga­ma i šam­panj­cu. U svo­jim dnev­ni­ci­ma, umet­ni­ca be­le­ži da ju je nje­na po­ro­di­ca osta­vi­lana ce­di­lu. To je raz­logzbog ko­jeg „ose­ćaj po­ra­za mo­ti­vi­še moj rad. Že­lim da po­pra­vim šte­tu... ne iz stra­ha ne­go zbog pre­ži­vlje­ne tra­u­me na­pu­šta­nja.”

Če­sto oštra, go­to­vo bru­tal­na, Lu­iz Bur­žoa ova­ko je ob­ja­šnja­va­la svo­ju umet­nost: „Umet­nik je usa­mlje­ni vuk. Ali, to i ni­je ta­ko stra­šno, za­to što on ima po­vla­sti­cu da bu­de u kon­tak­tu sa svo­jim ne­sve­snim. On zna da svo­jim emo­ci­ja­ma po­da­ri for­mu, stil. Ba­vlje­nje umet­no­šću pred­sta­vlja te­ra­pi­ju, čin pre­ži­vlja­va­nja, ga­ran­ci­ju men­tal­nog zdra­vlja, si­gur­nost da ne­ćešna­ško­di­ti se­bi, ali i da ne­ćeš ni­ko­ga ubi­ti”. Ipak, u njoj su isto­vre­me­no ko­eg­zi­sti­ra­le sna­ga i krh­kost.

O to­me sve­do­či pr­va sa­mo­stal­na iz­lo­žba, pri­re­đe­nau Nju­jor­ku 1949, na ko­joj su se­dam­na­est skulp­tu­ra od obo­je­nog dr­ve­ta pred­sta­vlja­le lič­no­sti ko­je je umet­ni­ca osta­vi­la u Fran­cu­skoj 1938, ka­da se sa su­pru­gom (isto­ri­ča­rem umet­no­sti Ro­ber­tom Gol­dvo­te­rom) pre­se­li­la u Ame­ri­ku, a ko­je su joj, upr­kos sve­mu, očaj­nič­ki ne­do­sta­ja­le. Po­sle dr­ve­ta, nje­ni omi­lje­ni ma­te­ri­ja­li po­sta­ju ba­kar, bron­za, ka­men, gips i gu­ma...

U nje­noj du­bo­ko sim­bo­lič­noj umet­no­sti ko­ja is­tra­žu­je po­ro­di­cu, sa­mo­ću, kao do­mi­nant­na te­ma ipak se iz­dva­jade­tinj­stvo. „Je­di­na pra­va umet­nost ko­jom sam se ba­vi­la či­ta­vog ži­vo­ta – tvr­di­la je – bi­la je umet­nost bor­be pro­tiv de­pre­si­je, emo­tiv­ne za­vi­sno­sti. Ono što me za­ni­ma je osva­ja­nje stra­ha. Sa­kri­ti se, su­o­či­ti se, oslo­bo­di­ti se zlih du­ho­va, po­sti­de­ti se, drh­ta­ti…”

U svo­jim me­mo­a­ri­ma „Uni­šte­nje oca. Re­kon­struk­ci­ja oca” na­pi­sa­la je: „Sve ono što ra­dim in­spi­ri­sa­no je pr­vim go­di­na­ma mog ži­vo­ta. Svi mo­ji ra­do­vi, sve mo­je te­me po­ti­ču iz mog de­tinj­stva. Dra­ma­ti­čan od­nos sa ocem (re­sta­u­ra­to­rom sta­rin­skih go­ble­na), stal­nim po­se­ti­o­cem jav­nih ku­ća i ko­lek­ci­o­na­rom lju­bav­ni­ca(od ko­jih je jed­na, u ulo­zi gu­ver­nan­te, go­di­na­ma de­li­la po­ro­dič­ni krov sa osta­lim čla­no­vi­ma po­ro­di­ce) re­flek­tu­je se u ra­do­vi­ma umet­ni­ce. Po­me­ni­mo „Uni­šte­nje oca” (1974) i rad iz de­ve­de­se­tih go­di­na gde Bur­žoale­pu bur­žuj­sku ku­ću sme­šta u ka­vez, ko­ji nat­kri­lju­je gi­ljo­ti­na.

Nje­ni ogrom­ni me­tal­ni pa­u­ko­vi kra­se ga­le­ri­je ši­rom sve­ta. Iako ove skulp­tu­re na mno­ge osta­vlja­ju za­stra­šu­ju­ći uti­sak, pr­vi pa­uk iz ču­ve­ne se­ri­je, „Ma­man”(sa­da is­pred Na­ci­o­nal­ne ga­le­ri­je u Ota­vi), pred­sta­vlja odu umet­ni­či­noj maj­ci, že­ni pu­ri­tan­skog vas­pi­ta­nja, a za ko­ju je umet­ni­ca bi­la iz­u­zet­no ve­za­na (na­kon maj­či­ne smr­ti po­ku­ša­la je sa­mo­u­bi­stvo ba­civ­ši se u re­ku). „Pa­uk me aso­ci­ra na mo­ju maj­ku, ka­za­la je Bur­žoa, za­to što je pa­uk ži­vo­ti­nja ko­ja pra­vi svo­je klop­ke u uglo­vi­ma: uglo­vi da­ju si­gur­nost. Ali mo­ja maj­ka ni­je uhva­će­na u klop­ku, na­pro­tiv, ona je ta ko­ja po­ku­ša­va da na­ma­mi dru­ge u klop­ku. Kao pa­uk, mo­ja maj­ka je bi­la mno­go spo­sob­na. Bi­la je in­te­li­gent­na, str­plji­va, ko­ri­sna i ra­zum­na. Bi­la je neo­p­hod­na kao pa­uk”.

Sto­ga ne ču­di što i ve­ne­ci­jan­sku iz­lo­žbu otva­ra ve­li­ki če­lič­ni pa­uk (2003). U sjaj­nom am­bi­jen­tu fon­da­ci­je Ve­do­va (biv­šem ma­ga­zi­nu so­li)iz­lo­že­na su no­vi­ja de­la umet­ni­ce, ve­ći­nom re­a­li­zo­va­na na tka­ni­ni, kao što su „Fa­bric dra­wings” na­sta­la od 2002. do 2008: mi­ste­ri­o­zne me­ša­vi­ne u ko­ji­ma se pre­pli­ću sli­ka, ko­laž, skulp­tu­ra i fe­tiš. Pu­bli­ku oče­ku­je su­sret sa ta­jan­stve­nim mon­ta­ža­mai ko­la­ži­maod de­lo­va ode­će ko­ji su pri­pa­da­li umet­ni­ci i nje­noj maj­ci, ot­kri­va­ju­ći in­tim­nu i sim­bo­lič­nu pri­ču– re­in­kar­na­ci­ju pro­šlo­sti i de­tinj­stva.Tu su i sko­ra­šnji ra­do­vi „Cel­las-con­ci­o­us and un­con­ci­o­us” iz 2008.gde Bur­žoa po­mo­ću pla­stič­nih de­ko­ra­ci­ja tka­ni­ne uspe­va da je tran­sfor­mi­še u sen­ti­men­tal­ne alu­zi­je – na maj­ku, od ko­je je na­sle­di­la in­te­li­gen­ci­ju, i na oca, od ko­ga je „do­bi­la” bez­um­no sr­ce.

Sne­ža­na Si­mić