Odlazak usamljene vučice
Џиновски паук Луиз Буржоа испред Гугенхајм музеја у Билбау
Specijalno za Politiku
Venecija –Vest o iznenadnoj smrti jedne od najznačajnijih vajarki našeg vremena, Luiz Buržoa, koja jepreminula31. maja u Njujorku, zaprepastila jeorganizatore njeneizložbe koja je pet dana nakon smrti umetnice otvorena u venecijanskoj fondaciji Vedova pod nazivom „The fabric works”.Saznavši za smrt umetnice, kustos izložbe Đermano Ćelant je izjavio: „Iako u poslednje vreme nije putovala, Luiz je iz svog ateljea u Njujorku do samo pre dva dana, sa senzibilnošću i strašću, aktivno učestvovala u svim pripremnim fazama izložbe”. Svoje kreativno putovanje Luiz Buržoa započinje kao slikarka i graverka, prvo pod uticajem nadrealista – Bretona, Đakometija i Dišana – prijatelja koji su je, kako je često govorila, činilinasilnom, ali i pod budnim okom Fernana Ležea, njenog maestra na Akademiji lepih umetnosti u rodnom Parizu.
Usvom dugom životu, umetnica jeprvu samostalnu izložbu dočekalau zrelom dobu, a svetsku slavu je dostigla tek početkom osamdesetih godina, kada se njen rad intenzivira. Bila je prva žena-umetnica kojoj je njujorškiMuzej moderne umetnosti organizovao izložbu 1982.Potom su sledili: Bijenale u Veneciji, kaselska Dokumenta, velike retrospektive u Tejt modern u Londonu,u pariskom Centru „Pompidu”, u napuljskom muzeju Kapodimonte...
„Da biste postali vajari, treba da budete mnogo agresivni”, govorilaje Luiz Buržoa. A kada je rođena, na Božić 1911, Luiz je svimapokvarila slavlje: kako porodičnom lekaru(koji je, umesto praznovanja, morao da porađa njenu majku), tako i ukućanima koji su se upravopripremali da uživaju u svežim ostrigama i šampanjcu. U svojim dnevnicima, umetnica beleži da ju je njena porodica ostavilana cedilu. To je razlogzbog kojeg „osećaj poraza motiviše moj rad. Želim da popravim štetu... ne iz straha nego zbog preživljene traume napuštanja.”
Često oštra, gotovo brutalna, Luiz Buržoa ovako je objašnjavala svoju umetnost: „Umetnik je usamljeni vuk. Ali, to i nije tako strašno, zato što on ima povlasticu da bude u kontaktu sa svojim nesvesnim. On zna da svojim emocijama podari formu, stil. Bavljenje umetnošću predstavlja terapiju, čin preživljavanja, garanciju mentalnog zdravlja, sigurnost da nećešnaškoditi sebi, ali i da nećeš nikoga ubiti”. Ipak, u njoj su istovremeno koegzistirale snaga i krhkost.
O tome svedoči prva samostalna izložba, priređenau Njujorku 1949, na kojoj su sedamnaest skulptura od obojenog drveta predstavljale ličnosti koje je umetnica ostavila u Francuskoj 1938, kada se sa suprugom (istoričarem umetnosti Robertom Goldvoterom) preselila u Ameriku, a koje su joj, uprkos svemu, očajnički nedostajale. Posle drveta, njeni omiljeni materijali postaju bakar, bronza, kamen, gips i guma...
U njenoj duboko simboličnoj umetnosti koja istražuje porodicu, samoću, kao dominantna tema ipak se izdvajadetinjstvo. „Jedina prava umetnost kojom sam se bavila čitavog života – tvrdila je – bila je umetnost borbe protiv depresije, emotivne zavisnosti. Ono što me zanima je osvajanje straha. Sakriti se, suočiti se, osloboditi se zlih duhova, postideti se, drhtati…”
U svojim memoarima „Uništenje oca. Rekonstrukcija oca” napisala je: „Sve ono što radim inspirisano je prvim godinama mog života. Svi moji radovi, sve moje teme potiču iz mog detinjstva. Dramatičan odnos sa ocem (restauratorom starinskih goblena), stalnim posetiocem javnih kuća i kolekcionarom ljubavnica(od kojih je jedna, u ulozi guvernante, godinama delila porodični krov sa ostalim članovima porodice) reflektuje se u radovima umetnice. Pomenimo „Uništenje oca” (1974) i rad iz devedesetih godina gde Buržoalepu buržujsku kuću smešta u kavez, koji natkriljuje giljotina.
Njeni ogromni metalni paukovi krase galerije širom sveta. Iako ove skulpture na mnoge ostavljaju zastrašujući utisak, prvi pauk iz čuvene serije, „Maman”(sada ispred Nacionalne galerije u Otavi), predstavlja odu umetničinoj majci, ženi puritanskog vaspitanja, a za koju je umetnica bila izuzetno vezana (nakon majčine smrti pokušala je samoubistvo bacivši se u reku). „Pauk me asocira na moju majku, kazala je Buržoa, zato što je pauk životinja koja pravi svoje klopke u uglovima: uglovi daju sigurnost. Ali moja majka nije uhvaćena u klopku, naprotiv, ona je ta koja pokušava da namami druge u klopku. Kao pauk, moja majka je bila mnogo sposobna. Bila je inteligentna, strpljiva, korisna i razumna. Bila je neophodna kao pauk”.
Stoga ne čudi što i venecijansku izložbu otvara veliki čelični pauk (2003). U sjajnom ambijentu fondacije Vedova (bivšem magazinu soli)izložena su novija dela umetnice, većinom realizovana na tkanini, kao što su „Fabric drawings” nastala od 2002. do 2008: misteriozne mešavine u kojima se prepliću slika, kolaž, skulptura i fetiš. Publiku očekuje susret sa tajanstvenim montažamai kolažimaod delova odeće koji su pripadali umetnici i njenoj majci, otkrivajući intimnu i simboličnu priču– reinkarnaciju prošlosti i detinjstva.Tu su i skorašnji radovi „Cellas-concious and unconcious” iz 2008.gde Buržoa pomoću plastičnih dekoracija tkanine uspeva da je transformiše u sentimentalne aluzije – na majku, od koje je nasledila inteligenciju, i na oca, od koga je „dobila” bezumno srce.
Snežana Simić