Ivan Ivanović Foks

05. 06. 2010. 22:00

Šta spa­ja Se­ku Alek­sić, Iva­na Zelj­ko­vi­ća i Iva­na Iva­no­vi­ća? Za­jed­nič­ka TV sta­ni­ca na ko­joj tre­nut­no slo­ve kao pro­gram­ske zve­zde. 

Na­rod­na pe­va­či­ca pri­vr­ša­va vi­še­me­seč­ni iz­bor svo­je „de­sne ru­ke“. Sa­svim se su­zio po­čet­no ve­li­ki broj za­in­te­re­so­va­nih u bor­bi za me­sto po­sil­nog ove estrad­ne ge­ne­ra­li­ce. Ali, s ob­zi­rom na obe­ća­nu jed­no­go­di­šnju pla­tu, ra­zu­mlji­va je jag­ma i za tu slu­žbu u ze­mlji ras­tu­će ne­za­po­sle­no­sti.

Ko­li­ki do­bi­tak za Foks pred­sta­vlja ri­ja­li­ti šou „Mo­ja de­sna ru­ka“ pre­ra­ču­na­va­ju ve­ro­vat­no unu­tar sa­me TV ku­će. Sa kvi­zom „Že­li­te li da po­sta­ne­te mi­li­o­ner“ ne­ma, me­đu­tim, ne­iz­ve­sno­sti. Po­sre­ći­lo im se da u svom po­ho­du po ov­da­šnjim TV sta­ni­ca­ma Ze­ka Mi­li­o­ner svra­ti ma­lo i do njih. Ho­će li se tu i za­dr­ža­ti za­vi­si od pred­u­sre­tlji­vo­sti do­ma­ći­na pre­ma nje­go­vim zah­te­vi­ma. Ko že­li u ko­lo s „bren­dom“ mo­ra da igra ka­ko on svi­ra.

Sa­svim je dru­gi slu­čaj s Iva­nom Iva­no­vi­ćem. Kao iz­ra­zi­to „lo­kal­ni pro­iz­vod“, on je is­klju­či­va i, re­klo bi se, du­go­roč­na Fok­so­va in­ve­sti­ci­ja. U „Keš tak­si­ju“ po­ka­zao se od­lič­no. Po­ka­zao je spret­nost u ko­mu­ni­ka­ci­ji sa „mu­šte­ri­ja­ma“ ra­znih vr­sta, is­po­ljio pri­jat­nu ve­dri­nu i pri­stoj­nu du­ho­vi­tost. „Iska­ka­nje“ iz sti­la oma­klo mu se tek ne­dav­no, po­što je već umno­žio svo­je TV ulo­ge. Pr­vo mu je po­ve­re­no da vo­di spe­ci­jal­ne emi­si­je ri­ja­li­ti­ja „Sur­vi­vor“, gde mu se pro­ši­rio pro­stor slo­bo­de, im­pro­vi­za­ci­je, spon­ta­nog re­a­go­va­nja. A sa­da mu je po­ve­re­no i „Ve­če sa Iva­nom Iva­no­vi­ćem“.

Mno­go sna­ge po­treb­no je da se po­ne­se već te­ret sa­mog na­slo­va. Va­lja ima­ti br­zu pa­met, pre sve­ga. I uz ve­li­ki tim­ski rad, uz do­bre sce­na­ri­ste i „vic­mej­ke­re“, u pi­ta­nju je ipak pred­sta­va jed­nog čo­ve­ka.

To je kon­cept no­ve (sta­re) Fok­so­ve ko­la­žne emi­si­je u ko­joj se ra­ču­na na sim­pa­tič­nu po­ja­vu, lič­ni šarm, smi­sao za ša­lu, ukup­nu „per­so­nal­nost“ vo­di­te­lja. Po­sle dva ne baš uspe­šna po­ku­ša­ja sa va­ri­ja­ci­jom na te­mu „ka­sno­ve­čer­nji za­bav­ni šou“, sa­da je Iva­nu Iva­no­vi­ću pre­pu­šte­no da pu­bli­ku za­ba­vlja i za­sme­ja­va, da raz­go­va­ra s go­sti­ma, da ko­men­ta­ri­še po­ja­ve, lju­de i do­ga­đa­je...

Su­de­ći po emi­si­ji u ko­joj su uče­stvo­va­le nje­go­ve go­re­po­me­nu­te ko­le­ge, Ivan Iva­no­vić se u tom de­lu pro­gra­ma sna­la­zi bez pro­ble­ma, spre­man da za­pit­ku­je, ća­ska, pro­vo­ci­ra ta­man ko­li­ko do­li­ku­je. Po ivi­ci se, iz­gle­da, kre­će u hu­mo­ri­stič­kim pa­sa­ži­ma, ta­mo gde se sli­ke i pri­li­ke tre­ti­ra­ju s raz­li­či­tom do­zom ša­lji­vo-iro­nič­no-sa­ti­rič­nog ukr­šta­nja, ali po­vre­me­no i s na­zna­ka­ma uvre­dlji­vog. Gde je ta gra­ni­ca pre­ko ko­je bi I. I. i nje­go­va TV ku­ća opet mo­gli da za­slu­že opo­me­nu Re­pu­blič­ke ra­di­o­di­fu­zne agen­ci­je mo­ra­će opre­zno za­jed­nič­ki da opi­pa­va­ju. A šta je me­ra ko­ju su sa­mi se­bi od­re­di­li osta­je da se vi­di to­kom ci­klu­sa ko­ji je tek po­čeo.