BLOKADA GAZE, IZRAEL U GETU

Boško Jakšić

05. 06. 2010. 22:00

Smr­to­no­sna ak­ci­ja izra­el­skih ko­man­do­sa na „Flo­ti­lu slo­bo­de“ po sve­tu je ka­rak­te­ri­sa­na u ra­spo­nu od dr­žav­nog te­ro­ri­zma i pi­rat­stva, pre­ko rat­nog zlo­či­na, do po­sled­nje po­tvr­de aro­gant­nog od­no­sa pre­ma me­đu­na­rod­nom pra­vu i po­ra­ža­va­ju­će ne­za­in­te­re­so­va­no­sti za ži­vo­te dru­gih.

Ima­ju­ći re­ak­ci­je u vi­du, izra­el­ski pre­mi­jer Ben­ja­min Ne­tan­ja­hu je vi­zi­o­nar. Što je za­klju­čak uvod­ni­ka „Ha’are­ca“ po­sle na­pa­da na tur­ski brod u me­đu­na­rod­nim vo­da­ma sa to­va­rom hu­ma­ni­tar­ne po­mo­ći za blo­ki­ra­nu Ga­zu.

Tekst izra­el­skog dnev­ni­ka je, na­rav­no, vi­še ne­go iro­ni­čan jer se ti­če pre­mi­je­ro­vih vi­zi­ja i pred­vi­đa­nja po­sled­njih me­se­ci: „Svet je pro­tiv nas“. Po­ka­za­lo se da je Ne­tan­ja­hu u pra­vu, pi­še list, po­sle bur­nih osu­da iz či­ta­vog sve­ta.

Po­sma­tra­no sa sta­no­vi­šta sa­mog či­na i bro­ja mr­tvih i ra­nje­nih mi­rov­nih ak­ti­vi­sta, ko­ji su po­ku­ša­li da slo­me tro­go­di­šnju blo­ka­du Ga­ze, op­tu­žbe de­lu­ju oprav­da­no.

Op­tu­žbe me­đu­tim ne ob­ja­šnja­va­ju za­što su izra­el­ske vla­sti oda­bra­le da ta­ko bru­tal­no upo­tre­be pre­ko­mer­nu si­lu upr­kos, ka­ko se ka­sni­je ot­kri­lo, upo­zo­re­nji­ma iz Va­šing­to­na da bu­du opre­zne.

Po­sto­je naj­ma­nje tri ni­voa ana­li­ze „Ope­ra­ci­je flo­ti­la“ či­ja će se ra­di­ja­ci­ja du­go ose­ća­ti na pro­sto­ri­ma i ši­re od Bli­skog is­to­ka.

Pr­vi je teh­nič­ke pri­ro­de: ko je pr­vi pri­be­gao si­li. Izra­el­ski ko­man­do­si ili oni s bro­da „Ma­vi Mar­ma­ra“ ko­ji su se bra­ni­li od na­pa­da.

Dru­gi se ti­če ši­reg po­li­tič­kog, prav­nog i mo­ral­nog kon­tek­sta ak­ci­je: izra­el­ske blo­ka­de Ga­ze i ra­stu­ćeg na­po­ra Pa­le­sti­na­ca i sve­ta da se blo­ka­da slo­mi kao bi ta­mo­šnje sta­nov­ni­štvo do­bi­lo ele­men­tar­nu hu­ma­ni­tar­nu po­moć

Tre­ći, re­kao bih naj­va­žni­ji, go­vo­ri o po­zi­ci­ji Izra­e­la u sve­tu. I po­sta­vlja pi­ta­nje: ka­ko ci­o­ni­zam, ko­ji je stvo­rio je­vrej­sku dr­ža­vu, sve če­šće do­spe­va u izo­la­ci­ju jer se­bi do­pu­šta da se po­sta­vi iz­nad za­ko­na i nor­mi ko­je va­že za dru­ge dr­ža­ve?

Ne­tan­ja­hu­o­va tak­ti­ka je da sve pod­ve­de pod eg­zi­sten­ci­jal­nu pret­nju Izra­e­lu. Ta­kvo opre­de­lje­nje do­ve­lo je do ove si­tu­a­ci­je. Ne pr­vi put.

Izra­el se dr­ži ove dok­tri­ne ko­ja je osta­la na sna­zi i po­sle pro­ma­ša­ja to­kom ra­ta s li­ban­skim he­zbo­la­si­ma 2006, dok­tri­ne ko­ju je pod ozbilj­nu sum­nju sta­vi­la ka­sni­ja is­tra­ga jed­ne ne­za­vi­sne iz­ral­ske ko­mi­si­je.

Pa­le­stin­ski Ha­mas, ko­ji upra­vlja Ga­zom, je­ste pret­nja. Za­što on­da ne or­ga­ni­zo­va­ti ubi­stvo jed­nog od nje­go­vih li­de­ra u Du­ba­i­ju? Li­ban­ski he­zbo­la­si su pret­nja. Za­što ih, u ne­do­stat­ku nji­ho­vih ofan­ziv­nih ak­ci­ja, ne op­tu­ži­ti da se na­o­ru­ža­va­ju?

Svet, a valj­da bi to bi­lo do­bro i za Izra­el, že­li al­ter­na­ti­vu he­zbo­la­si­ma i Ha­ma­su, ne­kog pa­le­stin­skog Gan­di­ja. Ali, ka­da ci­vil­ni ak­ti­vi­sti po­ku­ša­ju da do­tu­re po­moć za sta­nov­ni­ke Ga­ze, za­što ih on­da ne po­bi­ti na otvo­re­nom mo­ru? I pri tom oče­ki­va­ti da će svet da ću­ti.

Ne­ma mno­go mi­ste­ri­je oko izra­el­ske stra­te­gi­je pre­ma Pa­le­stin­ci­ma. Od sa­mog po­čet­ka ci­o­ni­stič­ki pro­je­kat je tra­žio na­čin da ih po­ra­zi i ote­ra sa ze­mlje. Od ra­ta 1967, je­vrej­ska ko­lo­ni­za­ci­ja oku­pi­ra­nih te­ri­to­ri­ja – Za­pad­ne oba­le i Ga­ze – ni­ka­da ni­je pre­ki­da­na bez ob­zi­ra na to da li su na vla­sti u Izra­e­lu bi­le le­ve ili de­sne vla­de.

Žud­nja za bi­blij­skim Erec Izra­e­lom, ko­ji bi se pro­te­zao od Sre­do­ze­mlja do re­ke Jor­dan, ne pri­pa­da sa­mo me­si­jan­skim zi­lo­ti­ma i ul­tra­na­ci­o­na­li­sti­ma. Da­nas, po­seb­no po­sle ma­sov­nog ula­ska Je­vre­ja iz biv­šeg SSSR-a, ona ima po­dr­šku ka­kvu ni­je ima­la sve od osni­va­nja Izra­e­la 1948.

Ka­ko bi ostva­rio eks­pan­zi­o­ni­stič­ke am­bi­ci­je, Izra­el je če­sto po­ku­ša­vao da iz­beg­ne ozbilj­ne pre­go­vo­re sa Pa­le­stin­ci­ma. Sva­ki mi­rov­ni do­go­vor pod­ra­zu­me­vao je gu­bi­tak de­la te­ri­to­ri­je.

Sa­da­šnja izra­el­ska vla­da, naj­de­sni­ja u isto­ri­ji ze­mlje, pri­hva­ti­la je pod pri­ti­skom Va­šing­to­na mi­rov­nu for­mu­lu dve dr­ža­ve, ali isto­vre­me­no sve či­ni da od­stra­ni Pa­le­stin­ce sprem­ne na pre­go­vo­re. Po­put pred­sed­ni­ka Mah­mu­da­A­ba­sa. Ne­tan­ja­huu je dra­ži Ha­mas – jer od­bi­ja pre­go­vo­re.

Ta­ko se i na­pad na flo­ti­lu ko­ja je kre­nu­la ka Ga­zi svo­di na po­ku­šaj ra­di­ka­li­za­ci­je Pa­le­sti­na­ca. Ko­man­do­ska ak­ci­ja tor­pe­do­va­la je in­di­rekt­ne pre­go­vo­re sa Aba­som ko­je je ne­dav­no ko­nač­no is­po­slo­vao bli­sko­i­stoč­ni emi­sar pred­sed­ni­ka SAD. Abas sa­da ne­ma mno­go iz­bo­ra. Ako se ne po­vu­če s pre­go­vo­ra, pro­gla­si­će ga iz­daj­ni­kom.

Izra­el­ski su­že­ni ka­bi­net, ko­ji je odo­brio ope­ra­ci­ju u Me­di­te­ra­nu, ve­ro­vat­no je ra­ču­nao da će sve te­ći po pla­nu. Ni­je. Ko­man­do­si, ko­je ne­ki uz­di­žu u ne­be­sa, ni­su bi­li pri­pre­mlje­ni za si­tu­a­ci­ju u ko­joj će se na­ći. Po­no­vlje­na je gre­ška iz Li­ba­na.

Upr­kos sve­mu, ja­stre­bo­vi u Je­ru­sa­li­mu ra­ču­na­ju da će „epi­zo­da“ bi­ti gur­nu­ta u za­bo­rav po­put dra­ma­tič­no kr­va­ve ofan­zi­ve na Ga­zu po­čet­kom 2009. Mo­žda i ho­će, ali Izra­el je, i iz­nu­tra, su­o­čen s la­vi­nom zah­te­va da se uki­ne su­ro­va blo­ka­da 1,5 mi­li­o­na sta­nov­ni­ka Ga­ze.

Za osu­de iz sve­ta Ne­tan­ja­hu ba­ha­to ko­ri­sti reč „hi­po­kri­zi­ja“. Istu ko­ju je upo­tre­bio i ne­dav­no, ka­da se 189 pot­pi­sni­ka Spo­ra­zu­ma o ne­ši­re­nju nu­kle­ar­nog na­o­ru­ža­nja (NTP), uklju­ču­ju­ći i SAD, slo­ži­lo da se 2012. odr­ži kon­fe­ren­ci­ja na ko­joj bi Bli­ski is­tok bio pro­gla­šen za zo­nu bez ove vr­ste oruž­ja.

Zvu­ča­lo je do­bro. Ba­rak Oba­ma je po­dr­žao ovu ide­ju. Kao i Ara­pi. Kao i iran­ski pred­sed­nik. Ali, sa­če­kaj­te. Ne­tan­ja­hu je po­ziv na­zvao „du­bo­ko pro­ma­še­nim i hi­po­krit­skim“. Po­što Izra­el ni­je pot­pi­snik NTP-a, već je sa­op­štio da ga bi­lo ka­kve od­lu­ke ne oba­ve­zu­ju.

Izra­el se dr­ži sta­va da mo­ra da bu­de voj­ni go­spo­dar re­gi­o­na, moć­ni­ji od sva­ke kom­bi­na­ci­je svo­jih ne­pri­ja­te­lja. Izra­el ne sme da is­ka­že ni­ka­kvu sla­bost, ne sme da pro­pu­sti da svom si­lom re­a­gu­je na bi­lo ko­ji iza­zov – čak ni onaj ko­ji do­la­zi od ne­na­o­ru­ža­nih pro­pa­le­stin­skih mi­rov­nih ak­ti­vi­sta.

Ta­kva stra­te­gi­ja vi­so­kog ri­zi­ka do­ve­la je da­nas Izra­el u su­kob s naj­ve­ćim de­lom sve­ta ko­ji ne sma­tra­ju da je po­tom­ci­ma ho­lo­ka­u­sta sve do­pu­šte­no.

Ne­tan­ja­hu mo­že, kao Džordž V. Buš ra­ni­je, da se pi­ta „za­što nas ne vo­le“. Od­go­vor je jed­no­sta­van: zbog po­li­ti­ke ko­ju vo­di. Ni zbog če­ga dru­gog. A to što će omraz ta­kve po­li­ti­ke, zbog če­ga su izra­el­ski in­te­lek­tu­al­ci ozbilj­no za­bri­nu­ti, la­ko vo­di­ti ta­la­su an­ti­se­mi­ti­zma ta­ko­đe je Ne­tan­ja­hu­ov pro­dukt.

Šte­te po Iza­rel su ogrom­ne. Egi­pat, ko­ji je u for­mal­nom mi­ru sa Iza­re­lom od 1979, mo­ra­će da pod pri­ti­skom pre­i­spi­tu­je od­no­se. Tur­ska, do­sko­ra naj­bli­ži izra­el­ski sa­ve­znik me­đu mu­sli­man­skim ze­mlja­ma, pre­tvo­re­na je u otvo­re­nog ne­pri­ja­te­lja ko­ji tra­ži in­ter­ven­ci­ju NA­TO-a.

Ce­nu izra­el­skog agre­siv­nog po­na­ša­nja mo­gla bi da pla­ti i Ame­ri­ka. Oba­ma je u di­le­mi. Uko­li­ko se oštro kon­fron­ti­ra sa Izra­e­lom – a imam uti­sak da se oko to­ga ne bi us­te­zao – pla­ti­će ce­nu kod ku­će. Uko­li­ko po­gne gla­vu – na­ne­će šte­tu svo­joj re­pu­ta­ci­ji u sve­tu.

Osta­je pi­ta­nje da li će i Ne­tan­ja­hu pla­ti­ti ne­ku ce­nu ili će mo­ra­ti da re­te­ri­ra pred iza­re­al­skim jav­nim mnje­njem ko­je je alar­mi­ra­no re­ak­ci­ja­ma sve­ta i upla­še­no mo­guć­no­šću za­o­štra­va­nja sa SAD.

Mo­žda će, na kra­ju, Ne­tan­ja­hu­o­va opa­sna po­li­ti­ka do­ve­sti do nje­go­vog pa­da i do no­vih iz­bo­ra. Mo­žda će Izra­el na­po­kon od­u­sta­ti od su­ro­ve blo­ka­de Ga­ze, jed­nog od na­si­ro­ma­šni­jih i naj­gu­šće na­selj­nih obla­sti sve­ta.

To bi bi­la pr­va do­bra vest po­sle ko­man­do­skog pi­ra. Ne­ka­ko ve­ru­jem da bi se ra­do­va­li i Oba­ma i či­tav svet. Izra­el­ski pre­mi­jer je otvo­rio mno­ga pi­ta­nja. Mo­žda je do­šlo vre­me da Izra­el­ci za­tra­že od­go­vo­re od svog vi­zi­o­na­ra.

Da li su Izra­el i ci­o­ni­zam ple­me­ni­ta ma­ni­fe­sta­ci­ja ne­po­re­ci­vog pra­va Je­vre­ja da ži­ve u mi­ru i spo­ko­ju? Ili su ci­o­ni­zam i Izra­el po­sta­li to­li­ko op­sed­nu­ti sop­stve­nim po­tre­ba­ma da Avra­mo­va de­ca gu­be iz vi­da sop­stve­ne etič­ke te­me­lje – prav­du, sa­o­se­ćaj­nost, jed­na­kost?

Ci­o­ni­zam u Ne­tan­ja­hu­o­voj ver­zi­ji sve se vi­še uda­lja­va od mo­ral­nih te­me­lja isto­rij­skog ju­da­i­zma. Ne­tan­ja­hu­o­vom Izra­e­lu pre­ti opa­snost da po­sta­ne no­vi je­vrej­ski ge­to. Izo­lo­van od sve­ta. Stvo­ren kod ku­će.