Ljudsko dostojanstvo nema cenu
Иако их многи критикују, нема података о забрани
Povodom neprimerenog govora ispoljenog kroz niz uvreda, vulgarnosti, psovki, kao i neprimerenog ponašanja učesnika rijaliti programa „Farma”, čiji je sadržaj dostupan i maloletnim licima, Sašu Jankovića, zaštitnika građana, pitali smo o zakonskoj regulaciji u sferi medija, dozvoljenim i zabranjenim sadržajima, kao i poštovanju etičkih načela u eri tržišne konkurencije. Afirmisanje nedoličnih modela ponašanja u programima tog tipa u mnogim zemljama izazvalo je oštre kritike javnosti. Tako je u Velikoj Britaniji pokrenuta peticija za zabranu daljeg emitovanja „Velikog brata”, australijski premijer se lično založio za stopiranje javnog prikazivanja istog šoua, dok su, prema raspoloživim podacima, jedino u Kini određeni rijaliti programi zvanično zabranjeni.
Budući da je koncept emisija tog tipa u svetu, ne samo kod nas, ponekad veoma surov i da se unekim šouima simulira padanje aviona, od učesnika zahteva da spavaju samo jedan sat, vrši njihova fizička tortura pred milionskim auditorijumom, interesovalo nas je da li se i na koji način može zakonski regulisati takvo stanje i dali je sve dozvoljeno u eri tržišne konkurencije medija.
– Iako se ponekad, kada vidite pojedine javno publikovane scene, može učiniti da je sve dozvoljeno (jer da nije, zar bi se, logično je pitanje, one mogle prikazivati), naravno da pravni poredak postavlja granice i štiti od nasilja, nehumanog i neljudskog ponašanja, gaženja ljudskog dostojanstva, napada na osnovne društvene vrednosti, javno zdravlje i moral – ističe Saša Janković i dodaje daustav i zakoni to čine na pravnički formalan način, a kodeksi i etička pravila polaze od unutrašnje potrebe za samoregulacijom.
Na naše pitanje koja je od nadležnih državnih institucija najkompetentnija da reaguje, zaštitnik građana naglašava da je Republička radiodifuzna agencija ovlašćena da se stara o kontroli i poštovanju odredaba Zakona o radio-difuziji, a taj zakon je konkretan pravni okvir za rad masovnih elektronskih medija, dakle televizije i radija.
–Iskreno sam nedavno podržao reakciju Agencije na atak primitivizma sa malih ekrana. Naravno da uvek i za svakoga važi ne samo jedan zakon, već celokupan pravni poredak, ali već u tom zakonu može se naći osnov za odgovore na pitanja koja se ponekad lažno predstavljaju kao velike dileme. Jedan od opštih programskih standarda, zakonom propisanih i obaveznih, jeste da TV i radijski programi treba da doprinose podizanju opšte kulture građana – kaže Jankovići poručuje da demokratija nije pravo svakog da radi sve, već način donošenja pravila i odluka koji obezbeđuje pravičnost, ali i sistem u kome se tako donete odluke i pravila poštuju i štite. Kako ističe, država ima obavezu ne samo da jedno javno i ograničeno dobro, kakvo su elektronske frekvencije, dodeli na korišćenje u fer postupku, već i da se stara da se ono koristi u javnom interesu, a ne protiv njega.
Budući da se u nekim takmičenjima angažuju osobe sa smetnjama u psihičkom razvoju, koje se ismevaju i često su u funkciji podizanja rejtinga, našeg sagovornika pitali smo da li je etično prihvatati takve osobe kao ravnopravne konkurente u takmičenju ili to možda spada u domen poštovanja njihovih prava i sloboda.
–Uključivanje odraslih i dece sa invaliditetom u sve segmente javnog života je ne samo pravna, već i civilizacijska dužnost i obaveza. Ali njihovo ismevanje je ne samo duboko neljudsko i nemoralno, već i zabranjeno – ističe Saša Janković.
Na naše pitanje da li se takvim medijskim sadržajima afirmiše kultura spektakla, zaštitnik građana poručuje da rijaliti šou nije nužno štetan, osim ako sadržajem ne bude neprihvatljiv i gledaocu, umesto povremene zabave i razbibrige, postane zamena za sopstveni život.
Kada je reč o odgovornosti društva prema mladim ljudima, koji stasavaju uz takav program, Saša Janković ističe da su za vaspitavanje decenajodgovorniji roditelji, ali da šira zajednica treba da pomogne roditeljima da svoju dužnost obave uspešno.
Našeg sagovornika pitali smo da li takvi programi ipak afirmišu sistem vrednosti prema kome ljudsko poniženje ima novčanu kompenzaciju i na taj način razgrađuju etičke postulate građanskog društva.
–Ljudsko dostojanstvo nema cenu, sve naše slobode i prava zasnivaju se na dostojanstvu čoveka kao najvišoj vrednosti. Ne treba tolerisati ugrožavanje ljudskog dostojanstva na perfidan način, ali, kao od „kulture spektakla”, opasnost vreba i od „kulture cenzure”. Svako treba da razvije odgovornost i mehanizam zaštite od pretnji svom i tuđem dostojanstvu – kaže zaštitnik građana i dodaje da je mnogo bolje kada društvo uspe da se izbori sa nekulturom bez pomoći države i prava, ali država u tome mora pružati podršku društvu, te reagovati u ključnim momentima i kada društvo nije dovoljno snažno da u toj borbi prevlada.
Zorica Karanović