Profitizam

Poslednji od „izama“. Kao svi „izmi“, ima naličje i lice – bijedu i sjaj. I kao svi, nastoji se prikazati kao vrijednost, za obadvije strane. Kao u onoj igri, pismo-glava. A kad smo već kod igre, najbolje je pustiti ga, da sam, o sebi, govori: gospodin Profit. Taj sam. To mi je ime. I pismo. I glava. I religija. I ideologija. I filozofija. Što će ti druga filozofija. Te tarakovine, kao što je poezija, to mi i ne pominji. Ako hoćeš da slikaš, nije problem, zamaštrakaj nešto, da nijedna crta nema karakter, to se traži... Obožavam i muziku, ali to što pričaš... Muzika koja nosi bunt, koja nosi poruku... Bob Dilan i njegovo društvo... Pusti to...

Držim i ja do kulture… Kladionice su mi nekako bliže, učestvuješ u igri, gubiš, dobijaš... Knjižare su u redu, ali miči mi to iz glavne ulice... Iz čega će djeca učiti? Ne miješaj njih. Znam šta ćeš da kažeš: Da im treba Zmaj čika Jova, „zgodno mesto”, „drvo posadi”. Ta parola: „Deca su ukras sveta”, to je pasivno. Moja parola je: Djeca znaju sve! Tutnuo sam im, u ruke, SMS-ove, Internete... Biće toga još... Niko im ne treba. Roditelji? Profesori...? Imaju oni svojih briga. O plati treba misliti...

Ne odričem se. Slobodu volim. Dajem. „Kovana sloboda”, to mi se sviđa, iako nije iz moje glave. Što si zapeo za „leviske”, evo ti farmerica na svaki ćošak... I 501, kakav ti je to broj... Meni je prvi broj milion, otle počinjem da računam. Kome je do bunta, evo mu Če, štampam toga koliko hoćeš, izbledeće i on. Znam ja vas, -antiše, antiglobal, anti- HE, anti-EU... Volitelji Prirode. Ni jedan mi samit, na miru, ne date održati.

Ne brižim. Izlazio sam i s većima na kraj. Jedan vaš, za njega se otimaju dvije države i jedno carstvo, bio je pametan, malo čudan, čuš malo, ali pametan. Puno mi je pomogao, da dođem do ovoga, što sam sad. O Tesli ti pričam... Znam... Humanista... Drukčija je bila njegova slika svijeta... Drukčije sam se i ja tada zvao... Pomogao sam i ja njemu, ali tu priču kad čuh: da zapucketa prstićima i preko okeana, uždije sijalicu... Kad tu maštu čuh, nijesam ga fermao više. Ili, pogledaj, jedno vrijeme, četvrtina, trećina, polovina je bila protiv mene... Ova zadnja, bajkovita slika svijeta... Htjela je i bez mene, i bez Boga. Ja Boga ne diram. Bez mene, sama se, od sebe, skljokala... Od tada sam se razmahnuo... Mogu što ’oću...

Rekao sam ti da držim do kulture, umjetnosti... Moja umjetnost se zove Marketing. Vrhunska. Kako umjetnost prevare? Ja svemu nađem mjeru. A to da moja umjetnost, kao svilen gajtan, drži za gušu demokratiju, i cijedi joj suštinu – slobodu, uvjerenje, osjećaj... I da na gajtanu, okačen, leprša letkić: Trošim više nego što stvaram, s kojim ću odžardat i ja i moja umjetnost... Ne razumiješ ti to... Ne znaš ti kakve sve bitke bijem... Dobro je da sam još u regularnim rukama. Pjevaj. Kao što pjesmu, istu, pjevaju i ljevica i desnica i centar.

Podsmijavaš se mojoj umjetnosti. Vidim. Ti kažeš – Varljivo sunce. Ja kažem – Avatar.

I opet me optužuješ, da pod firmom prava izobličavam ljudsku prirodu, korigujem Božiju promisao... A mene je rodila ljudska priroda. Onoga pradana, kad je momče, u pećini, iz lova, bacilo lovinu, na postelju od pruća, i breknulo: – Tit. Ne diraj. To je moje.

To što kažeš, da si gledao... U Venecueli, gdje li... Pleme... Bosi, goli, a ništa im ne fali... Srču slobode, povazdan... I da su to, možda, ne daj Bože, gnijezda nekog novog početka, buduća civilizacija... Što će ti ta priča, života ti.

I još me koriš, što nijesam zabrinut, što ne činim ništa... Da se zemlja, zbog mene, stresa i šalje mi dimne signale... Nijesam ja Indijanac, da to čitam... Ja računam...

Ja pičim, naprijed...

dipl. ecc. broker