Fiksan, ali i da pliva
Давор Савин
Isti valutni režim ne odgovara svim zemljama podjednako. To pokazuje i slika njegovih različitih varijanti koje su u upotrebi. U Evropi ćemo susresti četiri valutna režima. Pojedine države uspostavljaju onaj koji najbolje odgovara karakteristikama njihove privrede, izvoznoj sposobnosti, rastu cena, stepenu zaduženosti… Zemlje menjaju valutne režime u skladu sa ostvarenim promenama u svojim ekonomijama, zato izbor nekog od njih nije bez vremenskog ograničenja.
Kurs, odnosno cena domaćeg novca izražena u stranim jedinicama, koji je fiksan, koji se ne menja bez obzira na promene ekonomskih i monetarnih okolnosti, ima prednosti, kako za privrednike tako i za potrošače. Te prednosti ga čine privlačnim i zato ga njegovi zagovornici opsesivnom žestinom suprotstavljaju plivajućem, fluktuirajućem valutnom režimu koji, takođe, ima brojne prednosti, ali donosi dozu neizvesnosti kako u ekonomski, tako i u svakodnevni život. Prednosti i nedostaci pojedinih valutnih režima predstavljaju posebno pitanje koje ovde izostavljam. Ono što želim da istaknem jeste da režim fiksnog kursa ne bi odgovarao našoj privredi, jer njena postojeća struktura i nedovoljno razvijen izvozni sektor za sada nisu u stanju da se izbore za povoljnije mesto na sve konkurentnijem međunarodnom tržištu roba i usluga.
Zagovornici režima fiksnog valutnog kursa smatraju da njihovoj razboritosti i uverenju više odgovara da raspravu o tom pitanju skrenu sa stručne na normativnu ravan. Tako dobijamo predloge često bez iole ubedljivog obrazloženja – da bi za privredu Srbije bilo „povoljnije i bolje” da napusti sistem kontrolisanog plivanja dinara i uspostavi režim fiksnog kursa. Neki čak predlažu da se dinar naprosto zameni evrom i to odmah. Predlog je besmislen.
Naš problem ne leži u kursu nego u nekonkurentnoj proizvodnji, njenoj slaboj organizaciji i manadžmentu, zastareloj industrijskoj opremi, nedovoljno inovativnim kadrovima i pravnoj nedorađenosti privrednog sistema. Kada bi se valutnim kursom rešavali fundamentalni ekonomski problemi, oni ne bi ni postojali. Stoga se valja otresti iluzija da bi fiksiranje kursa dinara unelo spokojstvo među privrednike i samo po sebi uvećalo izvoz. Bez ikakvog suzdržavanja valja reći da bi bilo veoma nesmotreno zemlju gurnuti u nemirne vode neizvesnosti koje bi fiksiranje valutnog kursa sobom donelo.
Jedini način da se zaustavi pad rezervi je da poraste devizni priliv. Očigledno je da je održavanje fiksnog kursa jednostavniji zadatak kada zemlja ostvaruje zadovoljavajući izvozni prihod, nego kada je njen tekući bilans u deficitu. Angažovanje inostranih kredita može uvećati ponudu deviza, ali je problem što se jednom ti zajmovi moraju vratiti. Zadužiti se da bi se pomoglo održavanju neke fiksirane vrednosti kursa dinara nije samo nepravedno prema generaciji koja će taj dug otplaćivati, nego znači žrtvovati ekonomsku logiku predrasudi o prednostima prikovane cene stranog novca.
Srbija bi u slučaju fiksiranja kursa morala održavati kamatne stope na visokom nivou da bi privukla ili zadržala inostrane kreditore (odnosno njihove depozite). Monetarna politika bi, dakle, u tom slučaju doprinosila usporenijem rastu domaće privrede. Da li bi izvoz nadoknadio pad drugih oblika tražnje? Da je mogao, u to bi se uverili i ranije. Mi naprosto nemamo dovoljno konkurentnih proizvoda visoke dodatne vrednosti čijom prodajom bismo osigurali stabilan i dovoljno izdašan devizni priliv kojim bi se podupirala neka nepromenjena vrednost kursa dinara.
Kada bi Srbija uvela fiksni kurs, viša inflacija od one u zemljama EU (a te zemlje su naši glavni spoljnotrgovinski partneri) uticala bi na porast realnog kursa dinara, uprkos njegovoj nepromenjenoj nominalnoj vrednosti. Dakle, doživeli bismo ono što klizanjem nominalnog kursa dinara možemo izbeći i tako sačuvati postojeći podsticaj izvozu.
---------------------------------------
Dobar izbor, ali…
Uveren sam da je Srbija prihvatanjem režima plivajućeg i nadziranog kursa izabrala opciju koja joj najviše odgovara u okolnostima nedovoljne osposobljenosti za izvoz. Istovremeno, promenljivi kurs omogućava da se, u većoj ili manjoj meri, amortizuju spoljni ekonomski udari (od poskupljenja nafte, do opadanja vrednosti evra), koji bi se inače svom silinom obrušili na našu proizvodnju, zaposlenost, cene... Monetarna vlast može kontrolisati količinu novca ili valutni kurs, ali nikada oboje istovremeno. Nedozvoljavajući novčanu ekspanziju, centralna banka suzbija pritisak tražnje za devizama, a time indirektno sprečava preveliko klizanje kursa domaće valute naniže. Fleksibilni kurs automatski koriguje spoljnotrgovinski deficit na taj način što nižom vrednošću dinara čini atraktivnijim prodaju inostranstvu – ako se ima šta ponuditi stranim kupcima. Ovo je tačka u kojoj se ponovno vraćamo na početnu tvrdnju: Srbija može osigurati svoj privredni rast jedino i isključivo izgradnjom snažnog i konkurentnog izvoznog sektora. Što bude veća vrednost robe i usluga koju upućujemo preko granice, veća će biti vrednost opreme, tehnologije, energenata koje možemo uvoziti bez spoljnjeg zaduživanja. U dolazećem razdoblju jedino na tome je smisaono temeljiti ekonomski razvoj i time istovremeno štititi nacionalni interes zemlje.
------------------------------------------
Gubitak monetarne autonomije
Da bi se razumeo mehanizam delovanja fiksnog kursa potrebno je nekoliko neophodnih napomena. Fiksiranje kursa stvara brojne posledice koje se rasprostiru u različitim smerovima. Jedna od njih je gubitak autonomije monetarne politike, jer fiksni valutni režim čini ovu politiku potpuno nedelotvornom. U uslovima slobodnog kretanja kapitala priliv deviza po različitim osnovama deluje na smanjenje kursa evra na domaćem tržištu novca, odnosno podiže vrednost dinara: ovaj beleži apresijaciju (ili manju depresijaciju nego što bi ona bila inače). Da bi kurs ostao nepromenjen centralna banka mora otkupiti bilo koju količinu deviza koja se na tržištu nudi. To čini tako što kreira dinarsku novčanu masu u vrednosti otkupljenih deviza. Ključno je istaći da centralna banka mora tako postupiti bez obzira da li je sa stanovišta domaće privrede potrebna dodatna količina likvidnosti ili ne i da li će dodatni novac završiti podizanjem cena. Kada je zadat cilj održavanje nepromenjenog kursa, svaki višak deviznog priliva, koji bi vodio porastu kursa, centralna banka mora da otkupi. Na taj način ona uvećava devizne rezerve – opet, bez obzira da li su nam one potrebne u povećanom obimu ili ne.
Obrnuto je u slučaju smanjenog priliva deviza (svejedno zbog čega – manjeg izvoza, izostajanja inostranih kredita ili privatizacijskih prihoda). Centralna banka tada mora na tržište da ubacuje devize iz rezervi, bilo koje količine, koja je potrebna da bi izabrani valutni kurs ostao nepromenjen. Ni u ovom slučaju, ona se ne rukovodi drugim ciljem osim da održi fiksan kurs. Njene intervencije, međutim, mogu trajati samo dok se devizne rezerve ne smanje do neke kritične granice kada postaje neizvodljivo da se fiksni kurs dalje održava, a reducirane rezerve mogu ugroziti regularno plaćanje uvoza i servisiranje dospelih obaveza prema inostranim poveriocima.