SARAJEVSKE SVESKE: kulturološka preteča „jugosfere"

Koncem septembra 2002. godine u Sarajevu je, bez puno pompe, predstavljen prvi broj specijalizovanog, po mnogo čemu specifičnog časopisa Sarajevske sveske. U datom istorijskom okviru i društveno-političkom kontekstu, to je doista predstavljalo pravi izdavački poduhvat.
Nakon tragičnih ratova s početka devedesetih godina prošlog veka, te surovog rasturanja bivše nam zajedničke otadžbine, naprasno su pokidane sve veze. Naravno, nije zaobiđena ni sfera književnog stvaralaštva. Naprotiv, do tada uvaženi književni istoričar iz Zagreba izjavio je, ne trepnuvši, kako će ubuduće Hrvatima srpska književnost biti isto što i islandska! Ovako sročena izjava zapravo je sublimisala stanje naprasno ustalasalih duhova na vazda hirovitom Balkanu.

Prvo uredničko jezgro ovog časopisa predstavljali su, između ostalih, Jovica Aćin, Ivo Banac, Aleš Debeljak, Miljenko Jergović, Tvrtko Kulenović, Enver Kazaz, Slobodan Šnajder, Mihailo Pantić, te agilna izvršna urednica Vojka Đikić, inače doajen radijskog novinarstva.

U uvodnom slovu prvog broja, tadašnji i sadašnji glavni i odgovorni urednik, Velimir Visković naglasio je kako Sarajevske sveske ne teže stvaranju intelektualne platforme za političko oživljavanje Jugoslavije, niti dovode u pitanje realitet novonastalih država, već prosto „ne pristaju na ideju da se autentični nacionalni identitet dokazuje samo isticanjem razlika među susjednim kulturama i stvaranjem umjetnih barijera cirkulaciji ideja i ljudi“.

Ideja Sveski je podjednako dočekana i sa zebnjom i sa skepsom, ali i sa otvorenim protivljenjem, jer je kao tuknula na jugonostalgiju. Ipak se krenulo.

Već u prvom broju časopisa je najavljena forma tematskih blokova. Ne slučajno, drugi broj Sveski donosi temat o ženskom pismu. A izbor prvog tematskog bloka se naprosto nametao. Naime, preovlađujući duh ovih ojađenih prostora izvirao je iz ruralnog, agresivnog, netolerantnog dinarsko-gorštačkog mentalnog sklopa, snažno utemeljenog u mačističkoj i patrijarhalnoj kulturi i tradiciji. Dominantna crta takvog duha predstavlja uronjenost u prošlost, robovanje mitskim i mističnim slikama i prizorima, koji su često utkani i u narodnu epiku, te pretočeni u predanja s kolena na koleno.

Mačističko-patrijarhalna kultura nije zaobišla ni gradove. Kad je ženski narativ u purgerskom Zagrebu digao glas protiv refašizacije Tuđmanove Hrvatske, po matrici ozloglašene endehazije, pet sjajnih spisateljica – Jelena Lovrić, Dubravka Ugrešić, Slavenka Drakulić, Rada Iveković i Vesna Kesić – proglašene su „vešticama iz Rija“! Prevedeno, „neprijateljicama hrvatstva“. Bio je to akt mizoginije i ostrakizma bez presedana na ovim prostorima.

Nadahnut uvodni tekst za prvi temat Sveski napisala je Jasmina Lukić, naglašavajući kako je ratnohuškaška kultura uporište imala upravo u patrijarhalno-mačističkom modelu moći. Mada je ženski narativ iz devedesetih godina prošlog veka taj dekadentni model moći razgolitio do kraja, nažalost, nije uspeo osujetiti krvavi kermes na Balkanu ...

Temat trećeg broja Sveski, „Pisci na granici“, sadržao je izvrsne tekstove Sibile Petlevske, Bore Ćosića, Davida Albaharija, Dragana Velikića, Borisa A. Novaka i drugih. Poenta je bila da se u njemu oglase pisci koji su spletom, najčešće nesrećnih okolnosti, svoju ličnu i književnu dramu i sudbinu vezivali za dva ili čak više kulturnih prostora.

„Književnost i nacionalistička ideologija“ naslov je temata iz četvrtog broja Sveski. Izbor je bio logičan, a uvodni tekst „Ideolozi zločina“ potpisao je Velimir Visković. Pored obilja dramatično i emotivno sročenih tekstova, upamćen je ostao „Prijedlog za razmišljanje“ Predraga Matvejevića, u kojem ovaj iznosi tezu o nužnosti moralne osude pisaca, koji su podržavali progone i zločine u proteklim ratovima. Matvejević naglašava da njegov apel nije ni tužba, ni osuda, već pledoaje da pisci između sebe prepoznaju i moralno osude ideologe i podstrekače ratnog nasilja.

Da li kao eho Matvejevićevog apela, temat petog broja časopisa je glasio „Ratno pismo“, a godina je 2004. što jasno sugeriše dinamiku izlaska Sveski. U pravilu, dva puta godišnje. Sa narednim edicijama uspostavljena je i praksa dvobroja. Tematski blokovi su raznoliki, sa snažnim regionalnim pečatom – „Nacionalni književni kanon“, „Savremena književnost i naši jezici“, „Savremena drama“, „Savremeni roman“, „Savremena pripovijetka“, „Savremena poezija“, „Savremena kritika“. Kao što je vidljivo iz samih naslova, pobrojani temati su bili strogo književno omeđeni. Međutim, dvobroj 19–20 iz 2008. godine, za temat je izabrao film, a naredni je bio naslovljen sa „Grad“, potom „Nomadizam“, dok poslednji dvobroj 27–28 opisuje fenomen tranzicije i kulture na ovim prostorima.

Osamnaesti broj Sveski iz 2008, štampan na engleskom jeziku, predstavljao je vrstu kompendija najboljih tekstova iz prethodnih brojeva. Od prvog broja sa četiri stotine i nešto strana, poslednji dvobroj Sveski predstavlja debelu knjižurinu od 850 strana. Samo je tiraž ostao neizmenjen i skroman – 1.000 primeraka.

U poslednjem dvobroju Sveski sugerišem pažljivo iščitavanje eseja „Tranzicijska etnokulturna pustinja“ Envera Kazaza, koji nemilosrdno secira etnonacionalizmom razoreno tkivo postdejtonske BiH. Autor tu metastazu društvene patologije definiše kao ideološku traumu, dodajući kako je tranzicija u BiH u znaku grozničavog nastojanja etnonacionalističkih političkih elita da u miru ostvare nedosegnute ratne ciljeve. Kazaz naglašava kako diskurs o svim aspektima života u današnjoj BiH robuje atributu etno, što nužno vodi u forme pseudo, odnosno u pervertiranu stvarnost. Šta zlokobnije može snaći jedno društvo, dodao bih.

Toplo sugerišem i esej „Tranzicija u osam portreta“ Zlatka Pakovića, čiji su pasaži varirani u njegovoj kolumni „Intelektualac u tranziciji“ upravo u ovom Politikinom dodatku.

Izdavač Sveski je Mediacentar iz Sarajeva, društvo za edukaciju i promociju medija u regionu. Sveske izlaze uz potporu fonda Otvoreno društvo BiH, The Balkan Trust for Democracy, te nekoliko inostranih ambasada u BiH. Svi dosadašnji brojevi časopisa su digitalno pohranjeni, odnosno dostupni su u onlajn formi (www.sveske.ba i www.infobiro.ba).

Prošlog leta britanski novinar Tim Džuda lansirao je duhovitu kovanicu „jugosfera“ (Yugosphere) , kao nadomestak za prostor bivše Jugoslavije, sa jasnom naznakom o jedinstvenom sociokulturnom prostoru.

Sve upućuje kako su Sarajevske sveske zapravo književno-kulturološka preteča „jugosfere“.