Bez škole nema ništa
Romski dečak lepog imena Elvis ima samo dvanaest godina. Pohvalio se da mu je 17. septembra rođendan. Rođen je u Nemačkoj, gde su mu živeli roditelji i gde je redovno išao u školu. Kada su se vratili ovde, prestao je, ali ne želi da prekine s učenjem.
– Jeste pauza, ali moram da nastavim školovanje. U Nemačkoj sam završio pet razreda, voleo sam da učim i bio sam odličan. Kad smo se vratili, od moje škole – ništa. Govorili su mi šta će mi više, znam da čitam i pišem, ali se ja s tim ne slažem.
U Svratištu su zainteresovani da deci koja su vredna i žele da uče to treba i omogućiti. Tako će i Elvis 1. septembra da nastavi sa školom.
– Radujem se. Bez škole nemam ništa. Ako završim školu moći ću da kažem da sam nešto uradio.
Elvis je mlad, ali više je nego jasno da je zreo i da zaista misli to što govori i da će se truditi da nastavi školovanje.
– Jeste pauza, ali ne mari. Najvažniji su volja i spremnost da učiš.
Pametan dečak ozbiljnog lica kaže da je teško biti Rom, jer, da bi se školovao, najpre moraš, pored romskog, da savladaš i srpski jezik. Većina roditelja nigde ne radi i deci ne može da priušti ni najosnovnije, a ne neki luksuz u koji, kako on misli, spada i poneki slatkiš.
Za majku kaže da je završila pet razreda, a za oca ne zna šta ima od škole jer nikada o tome nisu pričali. Zato i žive teško, jer bez škole ne može da se dobije posao.
Elvis smatra da je sticanje znanja najvrednije i neophodno da bi se ostvarile mnoge želje koje ima i on i romska deca, kao i sva deca sveta.
– Znaš li poreklo Roma?
– Znam, Indija.
Živi u baraci. Ima još dva brata i sestricu kojoj je samo 10 meseci i žali se da je neuhranjena.
– Baš je mršava.
Elvis prosi. To se smatra radom na ulici. A šta drugo da radi kada nemaju prihode?
Sve pare koje zaradi proseći na uglu ulica u kraju u kome živi odnosi majci. Nikada to nije mnogo novca. Teško je prositi: ako sunce žeže – pretoplo je, a i opasno je dugo biti na jakom suncu. Kada pada kiša sklanjaš se od nje...
Kako kaže, ima ljudi koji su spremni da daju novac, nisu to velike sume, ali ima i onih koji ga psuju što prosi.
– Zato i hoću da učim, da kada porastem ne moram da mislim na prošnju već da radim.
Živi na periferiji grada, u baraci koja je tesna za sve i u njoj je jedan krevet i dušeci na podu na kojima spavaju on i braća. Žao mu je što mora da izađe na ulicu i prosi, ali nema drugog izbora, jer majka ima bebu i mora da je čuva, a sakupljanje sekundarnih sirovina ne donosi dovoljno novca da bi ova višečlana porodica živela bolje.
Snežana Prljević
-------------------------------------------
Deca sve pamte
Svoj prilog možete da uplatite na žiro račun:
205-127261-97 Komercijalna banka na ime Centar za integraciju mladih sa naznakom Politika;
SMS-om na broj 1019 (samo za korisnike MTS mreže). Cena 25 dinara (PDV uključen u cenu). Sva prikupljena sredstva namenjena su projektu „Svratište za decu ulice”