Biću... ne znam
Romski dečak ima samo osam godina. Ima i tri sestre koje su mlađe od njega, dva starija brata i jednu, kako reče, veliku sestru. Ona je udata. Siromaštvo je ono što obeležava i njegovo detinjstvo, kao i ostaloj romskoj deci koja dolaze u Svratište.
Miljan pokušava da se navikne na nemaštinu, teško mu je, ali se ne žali, već želi da živi bolje kada poraste. Pametan je dečak, ozbiljnog lica. Kaže da ne ide u školu i ne želi, pošao je ali mu se nije dopalo i odustao je. U Svratištu rade s njim na edukaciji i hoće da mu pomognu da savlada otpor prema školi, jer je to jedna od njihovih misija: da deca postanu svesna da moraju da se opismene i da bez osnovne škole ne mogu da se bave poslom koji može da obezbedi redovnu platu. U tom slučaju preostaje im jedino da idu poznatim stazama kojima već hodaju sa roditeljima.
Većina roditelja dece ulice nigde ne radi i ne može da im omogući ni najosnovnije za život, a kamoli nešto više.
Za majku kaže da je završila tri razreda škole, a za oca ne zna šta ima od škole jer nikada o tome nisu razgovarali.
– Od čega živite?
– Mama i tata, braća, sestre i ja idemo po gradu i skupljamo stare stvari, sekundarne sirovine i nešto što bi nekome moglo da se dopadne pa da na „buvljaku” pazari.
Kad nešto pronađu, majka ostaje na pijaci sa sestrama da to prodaje, a pomaže joj nejaki Miljan. Srećni su kada zarade i najmanje.
Miljan prosi. Kaže da nema druge – mora. Dobro dođe koji dinar da kupi nešto za jelo. Obično to da majci ili ocu, ali ponekad pomalo zadrži i za sebe da kupi sok ili neku grickalicu.
Kada mu se spomene škola, namršti se, a onda zaćuti – i to potraje.
– Znaš, vaspitači me nagovaraju da na jesen počnem da idem u školu. Meni se ne ide, ali oni su uporni, pa ću ipak da ih poslušam.
– Obećaj da ćeš ići u školu.
– Sad ne mogu. Moram da razmislim.
– A šta ćeš sutra kada porasteš da radiš ako ne budeš školovan? Potpisivaćeš se prstom?
Nasmeja se, kaže da ume pomalo da računa i piše. Naučio je ovde,
u Svratištu.
Najviše voli da se igra loptom. To mu je velika zanimacija. Ima jednu, ni veliku ni malu, čuva je, jer ako se probuši, drugu teško da može ponovo da dobije.
– Voleo bih da imam mnogo igračaka za dečake. Da se igram do mile volje. Nikada ih nisam ni imao. I to nove.
Starudija mu je preko glave, zagledanja u kontejnere da vidi da li možda kriju nešto njemu korisno.
Kaže da je baš dobro kada neko ostavi nešto od odeće, obuće ili slično pored kontejnera, tada je lakše prebrati i staviti u kolica, koja su tata i starija braća sami napravili da im bude lakše da tovare teret. I dovezu do barake. A sama baraka, njegov dom, mnogo je tesna. U stvari to je samo jedna prostorija. A ukućana mnogo. Pitam ga kako se smeste da prenoće.
– Kako? Imamo dva kreveta, ostalo su sunđeri. Spavamo na njima. Nije udobno kao u pravom krevetu, ali bolje nemamo.
U baraci nema vode. Zato je srećan što može da dođe u Svratište u kome se okupa, presvuče i pojede skuvano, ponekad slatkiš i vrlo često voće, jer uvek nešto od toga može da se pronađe.
Snežana Prljević
Deca sve pamte
Svoj prilog možete da uplatite na žiro račun:
205-127261-97 Komercijalna banka na ime Centar za integraciju mladih sa naznakom Politika;
SMS-om na broj 1019 (samo za korisnike mts mreže). Cena 25 dinara (PDV uključen u cenu).
Sva prikupljena sredstva namenjena su održavanju i razvoju projekta „Svratište za decu ulice”