Investitori vole obrazovane
Ekonomska nauka i uspešna praksa odavno su odgovorile na moguću nedoumicu o najprikladnijem načinu za privlačenje ulagača iz inostranstva. Ti načini su da se ulagačima ponudi rastuće i po mogućstvu veliko tržište, društvena stabilnost, pouzdana infrastruktura, konkurentni lokalni dobavljači i obrazovana, kreativna i produktivna radna snaga. I tu je kraj priče. Razne vrste podsticaja strancima u vidu neposrednih subvencija za svako novo radno mesto, besplatne lokacije ili oslobađanje od plaćanja poreza nisu na spisku oruđa ekonomske politike koje savetuju nauka, uspešna praksa i ugledne međunarodne institucije.
Zamislite državu koja nema nikakva rudna bogatstva, nema mnogo plodne zemlje, koja je daleko od glavnih putnih pravaca, nema izlaz na more, nema plovne reke i koja je u visokim planinama. Takve su recimo Nepal ili Butan. Da li su takve zemlje privlačne za strane ulagače i pored mogućih lokalnih podsticaja? Ili još bolji primer: Švajcarska, zemlja koja se savršeno uklapa u opisanu kategoriju zemalja bez velikih geografskih prednosti, a u isto vreme Švajcarska je među zemljama sa najvišim standardom na svetu. Iako je švajcarska radna snaga skupa u poređenju sa ostalim zemljama, ova država je privlačna za strane ulagače i bez posebnih podsticaja. U čemu je tajna njenog uspeha? Nemajući nikakve prirodne izvore, Švajcarska je odlučila da ulaže državna sredstva u visokostručno i specijalizovano obrazovanje. Tako obrazovana, kreativna i produktivna radna snaga je vrlo skupa, ali u isto vreme i vrlo privlačna i isplativa za ulagače, domaće i inostrane, u oblastima materijalne proizvodnje i pružanja usluga.
Saveti ekonomske struke i međunarodnih organizacija za ekonomsku politiku su sledeći. Mnogo je bolje uložiti sredstva u stalno obrazovanje radne snage i na takav način privući strane ulagače, nego im pružati neposrednu novčanu pomoć. Većina sada najtraženijih struka na svetu nije postojala pre pet godina. Onaj ko obrazuje takvu radnu snagu za poslove sadašnjosti i budućnosti je taj koji najuspešnije privlači ulagače i tako skreće pažnju na sebe. Ko sprovodi takvu politiku odmah biva zapažen na ,,radarskom ekranu” stranih ulagača. OECD i drugi savetuju da se u politiku privlačenja stranih ulagača duboko uključi i ministarstvo za obrazovanje, ali Srbija nažalost sada nema Dositeja Obradovića.
U vrlo teškoj ekonomskoj situaciji u kojoj se nalazi, svako novo ulaganje, bilo domaće biloinostrano, u proizvodnju robei usluga Srbiji je dobrodošlo, pogotovo ako je to povezano sa zapošljavanjem novih radnika. Usled globalne ekonomske krize dolazi do usporavanja i sniženja stranih ulaganja na globalnom nivou. Konkurencija za privlačenje stranih ulagača vrlo je oštra. Veliki uspeh je kada strani ulagač dođe u Srbiju, uloži sopstvena sredstva (a ne sredstva poreskih obveznika iz Srbije kao što je to obično slučaj), zaposli radnike, pokrene proizvodnju i doprinese izvozu. Takve ohrabrujuće ali ne tako česte vesti dobijaju zasluženu pažnju u medijima. Međutim, svaka dobra vest može često da ima i svoju drugu stranu. Zbog čega?
Uz gromoglasne vesti u medijima, sa mnogo slika i presecanja vrpci, kao što je to ulaganje južnokorejskog preduzeća ,,Jura” ili italijanskog ,,Dajteka” provlači se i vest da su vlada i Ministarstvo za ekonomiju i regionalni razvoj odlučili da pruže stranim ulagačima stimulaciju u gotovini za svako novootvoreno radno mesto.
Zbog čega strani ulagači prihvataju takve stimulacije kada one nisu glavni razlog za investicije? Zato što im ne pada napamet da odbiju nešto što im se nudi. To im snižava troškove poslovanja. Takva politika je ponekad štetna jer pravi diskriminaciju između domaćih i stranih ulagača. U takvoj situaciji, domaći privrednik može da iznese svoj kapital u inostranstvo, pa ga zatim uloži u Srbiju pod drugim imenom i dobije besplatnu radnu snagu na nekoliko godina.
*Redovni član Matice srpske, predavač ekonomske politike EU na univerzitetu u ženevi