Klinački koraci na utabanoj stazi
Zavisnost od redakcije i novina stekao sam još u njenom „ekspresnom” mlađem bratu, ne sluteći da će me stara dama srpske štampe vezati mnogo jače. Iako beznadežno zaražen novinarskim virusom, zbog kojeg se često zaboravljaju porodica, devojka, prijatelji samo radi kojeg redka više u novinama, nikad nisam sebe video kao novinara „Politike”.
Odrastajući u posrnulim vremenima u kojima su novinski stupci bili isuviše zaljubljeni u vlast, najstariji dnevnik u Srbiji poput ostalih nacionalnih institucija nije delovao primamljivo za mladog čoveka. Međutim, što bi se zapevalo u nekom lošem narodnjaku „sudbina je tako htela”, te se obreh u „Politici”.
Neobjašnjiva privlačnost zagušljivih prostorija, šlajfni, antrfilea i pokojeg preslobodno opremljenog teksta nadmašila je moje jogunasto iznesene kritike. Novinarska strast, koja proradi pri samoj naznaci dobre teme, kao i osećaj podgrejane sujete pri pogledu na sopstveni tekst objavljen u „Politikinom” špiglu, baca u drugi plan sve ostalo. Nije više važna ni pomoć kolega uz pokoji klipčić u točkove, ni to što te urednici ne razumeju baš onda kad misliš da imaš genijalnu ideju, ni to ko se u redakciji uhlebio po ministarskoj „vezi”, ko je liberal, a ko konzervativac...
Sve je to redovan redakcijski bagaž i nezaobilazan deo kaljenja u poslenstvu „sedme sile”.
Čast je biti deo „Politike”, tog malog carstva sujete u kojoj se rad hvali i osporava i u kojoj je svaki dan izazov. A već sutra kao da ništa nije bilo. Danak dnevnih novina koje žive samo jedan dan, jer su već sutradan dobre za umotavanje jaja ili kapu za krečenje. Ipak, „Politika” je malo drugačije od drugih novina. Ponešto se i zapamti. I sačuva. To najbolje znaju stara „Politikina” pera, čije samo kratko odsustvo sa stubaca čitaoci ne samo da primete, već se late telefona i u redakciji se raspitaju za zdravlje omiljenog im novinara.
U zemlji u kojoj se u skoro svakom drugom danu odvijaju istorijske promene i potresi, svaki novinar čini se hroničarom vremena.
Kada postavlja pitanja, upire diktafon i tipka po tastaturi, novinar „Politike” ovde ima za nijansu veću odgovornost od kolega. Na stranicama najstarijih dnevnih novina na Balkanu umirali su kraljevi, ubijani predsednici, svrgavani diktatori, beležene katastrofe svetskih razmera, raspadale se države, ali i svojumuku ili sreću iskazivali takozvani obični ljudi. Ukratko, pisana je istorija. A tu nema mesta za nekog novinarskog „krokodila”.
Doduše, često se setim pokojnog barda srpskog žurnalizma Zorana Bogavca i njegovog saveta svakom mladom novinaru: „Zapitaj se ponekad vrede li redovi koje pišeš da zbog njih bude oborena jedna topola?”
Nadam se da su bar ponekad ta moja pisanija u „Politici” vredna obaranja topole, koja je rasla tri decenije.
Danas kada „Politika” dobrano krčmi drugi vek, klinci poput mene tek otkrivaju sjaj i bedu ove profesije. Avantura se za nas tek zahuktava, dok stara dama hoda utabanom stazom trocifrenih godina. Godina u kojima će, nadam se, uz našu energiju ponovo postići profesionalne vrhunce iz svojih najboljih dana.