Uskoro bukvar za decu gajstarbajtera
Светлана Матић са својим ђацима Фото Лична архива
Deca čiji roditelji žive u Austriji a potiču s prostora bivše Jugoslavije, uskoro bi trebalo da dobiju novi bukvar pod nazivom „Naš jezik”. U Austriji, inače, po procenama, radi više od 300.000 naših ljudi, što nas čini najvećom migrantskom zajednicom u ovoj državi. Nastavnica maternjeg jezika u dve osnovne škole u Beču i profesor pedagogije Svetlana Matić ovih dana je u Beogradu i kaže da se nada da će ovaj priručnik uskoro koristiti naši učenici i u državama širom Evrope.
– Naš najveći problem su udžbenici jer imamo samo dva koja su odobrena na listi Ministarstva prosvete Austrije. Zato sam odlučila da uradim ovaj priručnik za maternji jezik za početno crtanje i pisanje, a učenici će imati i još jednu knjigu poput vežbanke. Ideja je, dakle, da ovaj udžbenik odobre austrijske prosvetne vlasti, jer naše nisu nadležne, a bilo bi dobro kada bi naše Ministarstvo prosvete odobrilo za korišćenje u drugim državama širom Evrope u kojima postoje škole na srpskom jeziku – priča za naš list Svetlana Matić, dodajući da se nada da će bukvar biti objavljen krajem septembra, u izdanju „Prosvetnog pregleda”.
Ova nastavnica je dobitnik „Vukove povelje” Pedagoškog pokreta Srbije i nagrade Školskog odbora Beča za izuzetno zalaganje u pedagoškoj praksi. Pre odlaska u Austriju radila je u beogradskoj Osnovnoj školi „Filip Filipović”. Pitamo je ko su njeni đaci u Beču i šta znači zvanje „nastavnik maternjeg jezika”.
– Pod maternjim jezikom Austrijanci podrazumevaju srpski, hrvatski i bosanski jer oni ne prave podelu kao mi, za njih je to jedan jezik. Ja sam inače službenik Ministarstva za prosvetu, nauku i kulturu Austrije, radim u dve osnovne škole i imam 80 učenika čiji su roditelji s prostora bivše SFRJ. Više od 80 odsto mojih učenika su Srbi. Deca dolaze iz radničkih ali i porodica intelektualaca, a posebno je 90-ih zabeležen priliv „mozgova” sa ovih prostora. Ne govore srpski svi podjednako dobro, ali zato ova nastava i postoji – objašnjava Matićeva.
Ona predaje i svojoj desetogodišnjoj ćerki Aleksandri, koja je odličan đak, govori srpski i nemački, uči i engleski jezika.
– Aleksandra mi mnogo pomaže jer su njeni komentari pokazatelj šta i kako treba da radim. Uvežbavam dečije mišljenje jer su deca najmerodavnija da daju sud u mnogim pitanjima, a osim toga su iskrena i neiskvarena. Udžbenik treba da pišu učitelji, a ne univerzitetski profesori jer su u svakodnevnom kontaktu sa učenicima. Sve što je u bukvaru već sam isprobala u svojoj praksi i naišlo je na pozitivnu reakciju učenika – kaže sagovornica.
Ona objašnjava da su deca motivisana da uče srpski jezik i da im najveći problem zadaju „č” i „ć” koje teško razlikuju, pa se to i najviše vežba na času.
– I roditelji dosta greše. Ja uvek govorim da u kući treba pričati maternjim jezikom, ne samo zbog bogatstva rečnika, već i da deca ne izgube vezu s maticom jer naš identitet se odražava kroz jezik – naglašava Matićeva koja radi i kao savetnik pri Savetodavnom centru grada Beča koji je namenjen porodicama stranog porekla.
– U Austriji nema nijedne zvanične institucije iz Srbije koja se bavi srpskim nasleđem, nedostaje izdavačka delatnost, nemamo mogućnosti da materijal koji imamo i publikujemo. Ono što ja činim je samo deo onoga što bi trebalo da rade čitavi timovi ministarstava prosvete i dijaspore, a nadamo se da će novi zakon i upravo formirana Skupština dijaspore pokrenuti ova značajna pitanja. Bilo bi dobro kada bi se u Srbiji organizovao neki sabor profesora iz dijaspore, a pomoglo bi i kada bismo imali međunarodno udruženje – predlaže Svetlana Matić.
Sandra Gucijan