Novinar i trgovac
(Драган Стојановић)
U utorak, 29. avgusta prvi put su na berzi prodate dnevne novine. Zaslugu za to dobro podnosi Manojlo Vukotić, zvani Manjo, direktor od čijeg je potpisa zavisila sudbina malih akcionara. Rođen je u Cetinju 1938. godine, a četiri decenije u novinama proveo je u Beogradu. Ne računajući četiri godine u Rimu, odakle je bio dopisnik i gde je "osmotrio kako štampa funkcioniše na tržišnom sistemu i dokle seže ta njihova demokratska sloboda". Nije se odrekao Cetinja ili – kako je pisao: "Ne odričem se ni onog blaga koje sam poneo iz škrinja stare Crne Gore i porodice, jedne od najstarijih i najpriznatijih. A to su etika i dostojanstvo, čovečnost i hrabrost. Ko to održi i spoji s pameću, pa to unese u kompjuter, uspeće i tamo i ovamo. Nema onda rašta da se ćeramo po klanovima i političkim poljanama."
Za njega kažu da je dobar novinar, koliko i trgovac, pa ga smatraju najbogatijim novinarom u Srbiji. Govorio je 1993: "Radari mojih čula ocenili su da se u ’Borbi’ spremaju promene i da je mojoj karijeri u toj ’kući’ došao kraj." Radari su bili nepogrešivi. Ali se u "Borbu" vratio.
Prvi je osnovao dnevni, privatni list "Blic" i stekao popularnost, kao opozicija Miloševićevom medijskom samovlašću. Potom je osnovao i "Glas javnosti", da bi se petog oktobra trijumfalno vratio u "Borbu" i postao direktor kompanije "Novosti". Kolege ga vide kao surovog profesionalca koji i od podređenih traži sve. Ili ništa, zbogom.
Od 1989. kada ga je Socijalistički savez imenovao za glavnog i odgovornog urednika "Borbe", pa posle svih njegovih smenjivanja, odlazaka i stvaranja novog lista, uvek je imao samo podređene. Kažu da je u "Borbi", deset godina posle Titove smrti, naređivao da zaposleni ustanu četvrtog maja u tri i pet po podne, u znak počasti pokojniku. "Dobrim saradnicima uvek bi uzvratio pohvalom, podrškom, nagradom, unapređenjem, zaposlenjem, a neobrijanima da se obriju... Znao je s ljudima, naročito s onima koji su mu u tom trenutku potrebni."
Tačno je to čime se ponosi Manojlo Vukotić da su iz njegovog kolegijuma izlazili svi budući urednici važnijih privatnih srpskih novina.
U oktobru 2003. već je procenio koliko "Novosti" vrede: "Sposobni smo da nadgradimo ono što imamo, a imamo mnogo. Imamo rudnik u kome je teško ali vrlo izazovno kopati svakog dana, profesionalno i odgovorno, ali je zadovoljstvo iz njega vaditi drago kamenje i brusiti ga maštom svog demokratskog opredeljenja."Sada su akcionari iskopali drago kamenje, a koliko je zaradio Manjo, neće valjda da nam kaže.
Šef nad šefovima se snalazio u svim prilikama. I kada su ga kažnjavali zbog logotipa u "Novom blicu" ili kada je privođen u policiju da bi dao iskaz zašto je poginule Albance nazvao Albancima, a ne teroristima. Novembra 1998. je kažnjen sa 380.000 dinara zbog kršenja Zakona o informisanju, kao šef "Glasa javnosti", po prijavi tadašnjeg potpredsednika vlade Vojislava Šešelja.
Uspeo je da nadmudri Vladu Divca i većinski paket akcija "Novosti" proda po dobroj ceni "srpskim biznismenima". Tom prilikom je izjavio: "Nije, dakle, Divac izigran, kako dirljivo patriotski tvrdi, nego se samouvereno i samoreklamerski igra akcijama dobrog dela akcionara i ugledom moćne medijske kuće... Majstore, napravio si ličnu grešku."
Divac je napravio grešku, a Manjo ubacio veliku ličnu trojku.