Kredit, pa na medalju

24. 08. 2010. 22:00

Svetskom prvaku u vaterpolu je neophodan kredit da bi otišao na Evropsko prvenstvo. Evropskom vicešampionu u košarci je glavni grad obezbedio pare da bi se pojavio na Svetskom prvenstvu.
Zbog toga treba da je zazor svima nama. Jer i svetski prvak u vaterpolu i evropski vicešampion u košarci je Srbija. Dakle – mi.

Po običaju, rešenje se nekako nađe. Država se probudi u poslednji čas, savezi se još jednom uvere da majka nikad ne ostane gluva kad dete zaplače...

Ali može li bez tih dramskih zapleta? Kako stvari stoje – biće još takvih epizoda.

Nije sporno da je sport od velikog značaja za državu, jer je predstavlja u svetu. Ali on nije državna služba kao što su policija, vojska, železnica, pošta...

Država sada ne može ni da finansira sport. To je moglo u ono doba kada je sve bilo državno (društveno). A to vreme je prošlo.

Čak i kad ima ministarstvo u čijoj je nadležnosti sport država ne može da mu naređuje. Ne samo što to zabranjuju međunarodne sportske federacije nego je to i nemoguće. Sportske organizacije su nevladine, nepolitičke...

Država, tačnije vlada, ne sme da zaboravi na druge svoje obaveze, od kojih su joj neke čak i preče.

Pre ili kasnije dolaze izbori, strašni sud u svim demokratskim državama.

Po teoriji – oni koji imaju novac jedva čekaju da ga negde ulože. I oni ga i ulažu, ali pošto su to ljudi od krvi i mesa pre će da zadovolje neke svoje prohteve nego da pune džepove sportistima i trenerima.

U biznisu, u zavisnosti od toga koliko para daju, znaju čemu mogu da se nadaju. U sportu niko ne može da im jamči da će biti šampioni. A ako i budu – kako da zarade na tome?

Sportistima se trguje. Ali oni ne stvaraju išta što bi imalo vrednost van sportskog terena.

Topla voda u svlačionici ne može da se plati horozima ili volejima. Umetničkom slikom ili brašnom – može.

Klubovi u nekim zemljama izlaze na berzu. Međutim, kako njihovi vlasnici da naplate dobro poslovanje, to jest prvo mesto?

Pošto sve oblasti u nekoj zemlji na ovaj ili onaj način mora da reguliše država, ona je i jedina odgovorna za sudbinu sporta. A, bar kod nas nije iscrpla sve mogućnosti.

Na primer, ozbiljan, a prirodan izvor finansiranja sporta mogle bi da budu sportske kladionice. Taj rudnik je zasad prepušten snalažljivima.

Dalje, država bi mogla da daje olakšice za ulaganje u sport i slične delatnosti. Ali i da vidi kuda idu pare od prodaje igrača, to jest da se što više novca vrati u sport, a da što manje „ispari” iz njega.

Država može i da izabere grane sporta od kojih ima vajde, pa da njih izdržava. A može i da digne ruke od sporta. Ali i njena pravila igre moraju da se znaju pre utakmice.