Cirkuska škola u ženskom zatvoru
Lisabon – Vešti, spretni, brzi, gipki, zabavni. Takvi su umetnici koje rađa poznata cirkuska škola Šapito smeštena u jednom od najbrdovitijih i najslikovitijih delova Lisabona, Alfami, tik ispod gradske tvrđave „Sveti Đorđe”. Šapito se nalazi na mestu nekadašnjeg ženskog zatvora, a osnivačica i izvršna direktorka ovog umetničkog centra je Portugalka Tereza Riko, poznata kao prva žena klovn u Evropi, sa umetničkim imenom Tete.
Šapito, nevladina organizacija, nije samo škola cirkuskih veština već i mesto u kome se već 30 godina u saradnji sa Ministarstvom pravde sprovodi projekat resocijalizacije mladih ljudi koji su počinili razna krivična dela i koji se kroz edukaciju i umetničke radionice prilagođavaju životu u zajednici nakon služenja zatvorske kazne.
Istoriju ovog mesta, sa akcentom na uzbudljiv život Tereze Riko čije poznavanje olakšava razumevanje koncepta Šapitoa, ispričala nam je Ulika Franko zadužena za odnose s javnošću.
Tereza Riko je sa ocem lekarom još šezdesetih godina odlazila u Afriku gde je on lečio leprozne bolesnike.Tada je spoznala moć smeha koji je uz propisane lekove bio dragoceno sredstvo u okrepljenju bolesnih. Sadašnja direktorka Šapitoa je jedna od onih osoba koje se rađaju sa osećajem bunta protiv svega konvencionalnog, pa je i Tereza kao devojčica bežala iz škole, nije odlazila u crkvu, odbijala tradicionalne norme ponašanja i imala potrebu da menja svet.
Životni put ju je nakon Afrike odveo u London gde se bavila najrazličitijim poslovima – od prodavanja novina do saradnje sa čuvenom Tvigi.
Po povratku u Portugal nalazi posao stjuardese, udaje se za bogatog bankara i rađa dečaka. To se događa u vreme koje prethodi demokratskoj revoluciji u Portugalu (1976), kada Terezu Riko njen buntovni duh odvodi među siromašne, kriminalu i prostituciji sklone mlade ljude koji životare na lisabonskim ulicama. Ona počinje da radi sa njima, angažuje ih na poslovima pronalaženja starih stvari i njihovog recikliranja.
Budući da joj je policija pretila hapšenjem, Tereza Riko sa sinom odlazi u Pariz gde pohađa školu pantomime Žaka le Koka i radi sa siromašnom portugalskom zajednicom.
Uoči portugalske revolucije vraća se u rodnu zemlju, ali njen moćni suprug pokreće postupak za preuzimanje starateljstva nad njihovim sinom. I upravo na mestu gde se danas nalazi Šapito, ustanova na čijem je čelu, sudija je tada Terezi Riko dosudio oduzimanje starateljstva nad sinom. Ona nastavlja da radi kao klovn i da se angažuje na resocijalizaciji moralno zapuštenih mladih ljudi, predloživši u jednom trenutku i institucionalizaciju ovog projekta. Životni paradoks dogodio se kada joj je taj projekat odobrio isti sudija koji joj je dosudio i oduzimanje deteta!
Danas, na procesima resocijalizacije i edukacije rekonvalescenata rade timovi stručnjaka, a po izlasku iz zatvora za najviše šest bivših zatvorenika obezbeđen je trogodišnji smeštaj u kući iznad Šapitoa. Oni se kroz obrazovanje i umetnost pripremaju za život u zajednici, a pohađanje cirkuske škole za njih nije neophodno. Oni koji su spremni za to uče zajedno sa studentima iz stabilnih porodica.
Alfama je kraj sa strmim i uzanim kaldrmisanim ulicama, gde nije teško izgubiti se, a jedini način za „izvlačenje” je, kao što svi vodiči inače savetuju, „putem pokušaja i pogrešaka”. U tom smislu i Šapito može da posluži kao dobra orijentacija, jer na ovom mestu je živo do dva sata iza ponoći, a dnevno ga, zbog dobrog restorana i impresivnog vidika na lisabonsku reku Težo, poseti više od 500 ljudi.
Marija Đorđević