Jezik, nauka i politika

Napominjem da je ovaj tekst autentično moj, u tom smislu da, za razliku od prethodnih, nije pretrpeo nikakve novinarske intervencije. Izložiću svoj stav u nekoliko tačaka.

1. Narodni jezik – srpskohrvatski ili srpski?

Započeću jednim citatom: „Narodni jezik većine govornika u [...] Srbiji, Hrvatskoj, Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini, jeste jedan isti – srpskohrvatski. Njegov lingvistički identitet definisan je njegovim neposrednim odnosom prema preostalim trima južnoslovenskim jezicima – bugarskom, makedonskom i slovenačkom, i prema zapadnim i istočnim slovenskim jezicima. Tu jezičku stvarnost prepoznali su autoriteti poreklom iz tih naroda (npr. V. Babukić, Đ. Daničić, V. Jagić, A. Belić, Lj. Jonke, P. Ivić), kao i naučnici iz drugih zemalja (J. Kopitar, P. Šafarik, A. Leskin, A. Meje i A. Vajan). Takva jezička zajednica nije čak ni ranije dovođena u pitanje (npr. D. Obradović, I. Derkos, Lj. Gaj, I. A. Berlih, V. S. Karadžić), iako za taj zajednički jezik dugo u nezvaničnoj upotrebi nije postojalo ime” (R. Lenček, „Nekoliko napomena za istoriju termina ’srpskohrvatski’ jezik”, ZbFL, knj. XIX, br. 1, 1976, str. 45; citat sam prevela s engleskog i izostavila tehničke pojedinosti).

Iz citata (koji sam odabrala zato što je jezgrovit, a ne zato što je jedini mogući!) možemo razumeti da je srpskohrvatski jezik naučni pojam (i odgovarajući termin) za skup dijalekata koji su međusobno dovoljno srodni a od susednih jezika dovoljno različiti da bi ih lingvisti svrstali u jedan (narodni) jezik – a svaki narod je taj jezik, po nekoj vrsti običajnog prava, nazivao svojim imenom, po pravilu izvedenom od imena naroda. Drugim rečima, da bi lingvisti čakavsko narečje ili kosovsko-resavski dijalekat uključili u isti lingvistički pojam, nije potrebno ni da Srbi govore čakavski ni da Hrvati govore kosovsko-resavskim dijalektom. Toliko o narodnom jeziku – srpskohrvatskom i srpskom.

Autor pomenutog rada iznosi i da je naziv srpskohrvatski prvi upotrebio, 1824. godine, Jakob Grim, a prvi ga je naučno obrazložio Jernej Kopitar 1836. Toliko o navodnoj skorašnjosti pojma i termina srpskohrvatski jezik.

2. Standardni jezici – srpski, hrvatski, bošnjački

Što se pak nivoa književnog (standardnog) jezika tiče, dobro je poznato da je to više sociološki i politički nego lingvistički pojam. Tako se, iz političkih razloga, srpskohrvatski književni jezik raspao najpre na srpski i hrvatski, a zatim mu je pridodat i „bosanski” (za koji mnogi srpski lingvisti, uključujući i mene, radije upotrebljavaju termin bošnjački). Svaki je od tih jezika od strane odgovarajuće države proglašen – a od drugih država priznat – za njen zvanični jezik. Tako je država Srbija, u kojoj je u zvaničnoj upotrebi srpski jezik, priznala i postojanje hrvatskog i „bosanskog” jezika. Jedan od dokumenata koji govore o tome jeste i Evropska povelja o regionalnim ili manjinskim jezicima, koju je Državna zajednica Srbija i Crna Gora potpisala i ratifikovala 2005, a koja je stupila na snagu 2006. u Srbiji kao naslednici Državne zajednice. U tom dokumentu Srbija kao svoje regionalne ili manjinske jezike navodi deset jezika, a među njima i bosanski i hrvatski. Svaka država potpisnica Povelje slobodna je da odluči o tome koliko će takvih jezika prijaviti i koji će to jezici biti; drugim rečima, unapred ponuđen spisak regionalnih ili manjinskih jezika ne postoji. Povelju prati i Zakon o ratifikaciji. (Ove podatke, kao i mnogo više detalja, zainteresovani čitalac može naći u knjizi R. Bugarskog Evropa u jeziku, Beograd 2009.)

Toliko o tome da li pomenuti jezici zvanično postoje i da li je potpisivanje Povelje ovoj državi „podmetnuto”.

3. Gde je tu udžbenik srpskog jezika za 8. razred?

Autor udžbenika je, po mom dubokom uverenju, dužan da đake upozna sa činjenicama iz stvarnog života. Jedna od njih jeste da su kao književni jezici proglašeni i priznati srpski, hrvatski i bošnjački („bosanski”). Takvo stanje stvari autoru udžbenika može da se sviđa ili ne, i on može misliti, kao citirana S. Kordić, da je i dalje u pitanju jedan, policentrični standardni jezik (kao što može misliti i nešto drugo) – ali on je dužan da to stanje stvari đacima prenese, kao podatke o svetu koji ga okružuje. Baš kao što je pisac udžbenika geografije dužan da ucrta postojeće državne granice – bilo da on sam smatra da im je tu mesto ili ne. Osnovnoškolski udžbenik sigurno nije mesto da se raspravlja o tome da li su odluke o uspostavljanju državnih granica ili književnih jezika ispravne ili nisu.

Dakle, sve što je u udžbeniku rečeno – i da postoji srpskohrvatski narodni jezik kao lingvistički pojam, i da je termin srpskohrvatski jezik tradicionalan, i da su srpski, hrvatski i bošnjački proglašeni i priznati za književne jezike – tačno je. (Ono o čemu bi se možda moglo razgovarati jeste metodičko pitanje da li petnaestogodišnjaci treba da znaju baš sve te pojmove – ali metodička strana uopšte nije bila predmet ove polemike.)

Ako je istorija ono što se zaista dogodilo, a naučna istina ono što su nadareni i obrazovani ljudi mukotrpno decenijama izgrađivali, onda je „preslaganje” istorije i naučne istine zarad tekuće politike u najmanju ruku problematično – između ostalog i s moralnog stanovišta.

4. Kakvim je opasnostima stvarno izložen srpski jezik?

Ko iole pažljivo pogleda udžbenik oko kog se vodi ova polemika, lako će zapaziti da se u njemu detaljno obrađuju neke nove teme, a između ostalog i manipulacija jezikom – kako u vidu birokratskog jezika, tako i u vidu jezika reklama. Osnovna ideja kojom sam se pri tom rukovodila bila je da je najpogubnije za jedan jezik – pa i za samu dušu naroda koji njime govori – kad se na njemu iznose neistine ili poluistine, činjenice zamagljuju ili neupućeni zasenjuju lažnim autoritetom. Ukratko, da li će se u nauci narodni jezik kojima govore Srbi (i koji ga neometano zovu srpskim) smatrati delom šireg lingvističkog entiteta, u najvećoj meri je akademsko pitanje; neuporedivo je važnije šta mi tim srpskim jezikom u svakodnevnom životu činimo.

Duška Klikovac