Dan nesporazuma

27. 09. 2010. 22:00

Ulazim u sivu zgradu biroa za zapošljavanje – čistilište za rajski ili pakleni pronalazak posla. Unutra, manje monotona prostorija, valjda zbog postera „Prva šansa” izlepljenog na zidu. Na kraju hodnika kancelarija, otvorena vrata, unutra tri žene razgovaraju.

Pozdravila sam ih sa: „Dobar dan” i nakon što mi nisu ni najmanjom mimikom odgovorile reših da se naslonim na zid hodnika i razmislim kako najbolje da predstavim sebe. Diplomirala sam skoro u roku (sve zbog glupe laporaskopije), imam odličan prosek, nagrađivan sam student. Prošlo je pola sata, a one i dalje pričaju o nekom čoveku sa nekom ženom, koga su videle i šta je onda bilo... Da li sam pogrešila kancelariju?

Užurbano vadim bledo odštampani papir iz fascikle koji sam dobila prošle nedelje na info-pultu. Ne kasnim, lepo piše, ali zašto ne izlaze? Ovog puta sam ušla u kancelariju, taman da se izvinim što smetam, dve službenice skočiše sa stolica i nakon pogleda („kako se usuđuješ da nas prekidaš”) odoše.

Moja savetnica za zapošljavanje mi pokaza rukom na praznu stolicu. Potom na stolu ispred mene poče da gura papire jedan za drugim i poput izlizanog ce-dea da govori: potpiši-potpiši-potpiši! Razmišljam kako se ova pokvarena ploča gasi i uzimam prvi papir da čitam. Odjednom, ploča se otkočila i kaže da čitam kući, ona nema vremena, a svi potpisuju.

Setih se svoje učiteljice Biljane, trećeg razreda i mog najboljeg vremena na času čitanja srpskohrvatskog jezika. Moje oči kreću da skeniraju svaki red teksta. Shvatam, to su moji podaci i šuplje formalnosti. Pošto sam potpisala i poslednji papir, službenica mi se konačno obratila: „Slušajte, mi nismo ovde da bismo vam tražili posao, mi ovde edukujemo, organizujemo sajmove za zapošljavanje i slično. Evo šta ćete vi da uradite. Idite kući i sa svojim roditeljima razmislite koji to vaš prijatelj drži firmu. Idite kod njega i kažete, recimo: Čika Pero, dobar dan – dobar dan, takva i takva stvar, meni treba posao i gotovo.” „Šta je gotovo?”, upitala sam. „Pa, to! Našli ste posao”, reče začuđeno službenica.

„Ali meni je otac davno preminuo, mama je četiri godine u penziji. Ja sam živela u drugom gradu svih pet godina studija, ne poznajemo ovde puno ljudi”, rekoh kao da se pravdam. „Bože, ovo je mali grad, mora da poznajete nekog, a, uostalom, i da ne poznajete krenite od vrata do vrata!”, odvrati mi službenica. Potom sam objasnila da sam sve to već uradila i da me u pojedinim firmama obezbeđenje nije ni pustilo da uđem. „Ma, kakvo obezbeđenje, recite da želite do kadrovske službe!” Objasnih da sam već sve to uradila... „I?” „Naređenje generalnog direktora je da ne puštaju nezaposlene u krug fabrike.” Nakon sekunde ćutanja, službenica poče da viče kako ona u to ne veruje. „Pitajte vi!”. „Ja! Ne razumem kako ja da pitam?”, pogleda me razrogačenih očiju. „Predstavite se da zovete iz Nacionalne službe za zapošljavanje i pitajte da li hoće da me prime?”

Posle jakih udaraca po brojkama na telefonu dobija signal. „Halo, Nacionalna služba za zapošljavanje, molim vas kadrovsku! Molim? Kako ne može? A ko je to? Obezbeđenje, molim vas prosledite poziv! Halo! Spustio mi je slušalicu!”, tresnu slušalicom o telefon. „Sada me razumete?”, upitala sam tiho. „Neverovatno! Vidite, teška su vremena, moraćete malo više da se potrudite. Ja moram na pauzu, a uskoro imam drugu stranku, javite se da li ste uspeli da uđete”, ustavši otvorila mi je vrata.

Po izlasku, uzela sam mobilni telefon da zovem strica. „Šta radiš”, upitala sam tužno. „Mali, kako je bilo na razgovoru?” Prepričala sam mu. Samo je ćutao. „A ti? Kako je na poslu, ipak si ti tu važan šef?” „Dobro”, uzdahnu, „telefon mi neprestano zvoni. Ti znaš da ja ne smem da se mešam, sve ćeš morati sama, znaš, zbog ljudi i stranke: „Znam, znam”, prekinula sam razgovor. Od knedle u grlu mi se zamuti pogled. „Jeste li dobro?”, upita me nepoznati mladi čovek pružajući letak ka meni: „Šansa života, rad u inostranstvu, odlična zarada.”

Ulazim u svoj iznajmljeni stan, skromno sređen starim stvarima koje su rođaci izvukli iz svojih podruma i dali ih meni. Uključujem TV i ispravljam izgužvan letak. Pitam: „Vredi li otići?” Podižem pogled ka ekranu televizora. Čovek u policijskoj uniformi drži isti letak i kreću slike modrih, prebijenih prostitutki. Cepam letak. Gasim TV.

dipl. inž. zaštite od požara