Trojica ministara i muftija
Trojica ministara srpske vlade, jedan muftija, oba poverenika, ombudsman, plus ambasador OEBS-a već mesecima se, svako na svoj način, neuspešno bave formiranjem jednog od 19 manjinskih nacionalnih saveta. Krivicu za to što dogovora nema svi prebacuju na drugu stranu.
Za Ugljaninove i Ljajićeve predstavnike za sve je kriv Zukorlić, za Zukorlića – Čiplić, koga Ljajić i Ugljanin ucenjuju, za Čiplića opet muftija, koji mu je verovatno malo manje drag od koalicionih partnera iz vlade.
Kako stvari sada stoje, problemom organizovanja sandžačkih Bošnjaka mogli bi se u budućnosti pozabaviti i Ustavni sud, Evropska komisija, a ako Muamer Zukorlić istraje u onome što najavljuje – i sud u Strazburu.
I onda, ni pored najbolje volje, ni šef misije OEBS-a u Srbiji Dimitris Kipreos ne zna kako da pomogne. Najviše što može da kaže jeste – savet treba da radi, a nas ne interesuju pravne interpretacije jednih ili drugih.
Za sada je izvesno samo da je novi sukob u Sandžaku uveliko prevazišao problem formiranja Nacionalnog saveta Bošnjaka.
A problem je, izgleda, nastao uspehom muftijine Bošnjačke kulturne zajednice na izborima za savet, koji je za dosadašnje neprikosnovene sandžačke političke lidere Ljajića i Ugljanina morao biti neprijatno iznenađenje. O tome da li je i koliko neko od njih doprineo da ministar Čiplić čitavu stvar od početka vodi, ako ništa drugo traljavo, neprekidno se spekuliše, a akteri uporno demantuju bilo kakav uticaj. Dakle, prva i presudna greška napravljena je jer je samo u poslovnik ovog saveta ubačena odredba o dvotrećinskoj većini, što je poverenica za ravnopravnost ocenila kao diskriminatorski akt i ništa tu nije moglo da promeni objašnjenje ministra da je isto pravilo (samo nepisano) važilo i za druge savete.
Ministar se kasnije branio da je to urađeno baš zbog složene političke situacije u Sandžaku, i ako je to tačno, procena je bila potpuno pogrešna. Kao da niko nije shvatio kakva će to provokacija biti za Zukorlića, koji je više nego jasno pokazao da njegove političke ambicije idu mnogo dalje od osvajanja vlasti u savetu.
Ponašanje ministarstva samo mu je omogućilo da o nepoštovanju prava Bošnjaka počne da govori još vatrenije nego u kampanji. Potvrdi teze o diskriminaciji „pomogla” je ubrzo i odluka Vlade Srbije koja je praktično iz obrazovnog sistema isključila veroučitelje ove islamske zajednice. Onda se pojavio i spor oko vlasništva nad nekom parcelom u Novom Pazaru. Dakle, idealni uslovi da se potegne i ustavni položaj Bošnjaka i autonomija Sandžaka, i verska i ljudska prava, da se pozovu međunarodni posrednici…
Očekivalo bi se da ova država, poučena lošim iskustvom sa Kosovom, mnogo obazrivije i ozbiljnije prilazi i najsitnijim problemima u multietničkim i politički lako zapaljivim sredinama. U ovom slučaju, očigledno te promišljenosti nije bilo, kao što je očigledno i to da je Zukorlić to umeo da iskoristi.