Napredak ili gorčina
Nema sumnje da vandalsko nasilje sa potmulim političkim ciljevima onih čiji je daljinski upravljač okrenut prema hordama „patriotskog“ ili „tradicionalističkog“ naboja počinje da preliva čašu naše svekolike tolerancije.
Za razliku od prošle godine, Srbija je odlučila da se održi defile. Pa šta bude. A bilo je. Zato je važno utvrditi šta Zapad sada kaže.
Pesimisti izvlače zaključak da je Srbija i dalje toliko blizu nasilju, a daleko od tolerancije da joj zasad i nije mesto u Evropskoj uniji, lako zaboravljajući da je ona svoje demokratske standarde brusila vekovima.
Optimisti uviđaju da je, samo deceniju od ratova i moralnih nakaza koje su mladima nuđeni kao heroji, u Beogradu ipak održana nova manifestacija promocije slobode.
Napredak ili gorčina. Prodor u ostvarivanju ljudskih prava u Srbiji, ili potvrda nazadnosti? Pohvala evropskim vrednostima kojima se Srbija sporo i bolno primiče, ili „loša poruka” koja bi mogla negativno da se odrazi na dalji tok procesa evrointegracija?
Raduje nas to što je Evropska komisija gej paradu ocenila kao „potvrdu slobode izražavanja” i odbacivanje diskriminacije, bez obzira što mi ovu pohvalu plaćamo sa najmanje milion evra štete nanete Beogradu.
Izvestilac Evropskog parlamenta za Srbiju Jelko Kacin oštro osuđuje nasilje – po čemu se ne razlikuje od ogromne većine ovde – ali zaključuje da je iz Beograda u svet poslata „izrazito loša poruka, koja može negativno da utiče na odluku Holandije o daljem napretku Srbije na putu ka EU”.
Ova zemlja svakako nije protestantska liberalna Holandija čije alternativno društvo prednjači u homoseksualnim slobodama, legalizaciji lakih droga ili eutanazije.
Otuda sasvim konkretno pitanje: da li Kacin vlasti u Hagu navodi da akcenat stave na nasilje izazvano odbranom gej-sloboda – pa da to iskoriste kao argument da nam i zato ne treba dati status kandidata za EU.
Ili će demokratska Holandija pohvaliti srpsku demokratiju koja je uz sve očekivane rizike i po cenu toliko povređenih policajaca zajemčila slobode i odbacila diskriminaciju – pa to iskoristiti kao argument da treba da dobijemo status kandidata za EU.
Parada ponosa jeste test dostignutog nivoa ljudskih prava, ali nije na listi uslova za ulazak u EU iako je stvoren utisak da put do Brisela mora da vodi preko beogradskog parka Manjež.
Oni u EU mogli bi da se prisete koliko je vremena trebalo da se manifestacije LGDP populacije bezbedno održe u Londonu, Parizu ili Berlinu. Da konstatuju da i danas takvi skupovi iritiraju patrijarhalne čuvare tradicionalnih vrednosti.
Mogli bi da čuju kopredsednicu Izvršnog odbora međunarodne organizacije za zaštitu gej i lezbijskih prava, takođe sa sedištem u Briselu, koja kaže da se beogradska Parada ponosa ni po čemu ne razlikuje od incidenata koji su svojevremeno pratili slične događaje u ostalim evropskim gradovima
Zar neko očekuje da Srbija za deset godina ima travu Vestminstera? Treba vremena – i mnogo rada sa ljudima. Promene se ne dešavaju same od sebe.