Huligani neće upravljati Srbijom

16. 10. 2010. 22:00

• Odlučeno je da policija ne koristi svu silu koja joj stoji na raspolaganju

• I sada deo opozicije dušebrižnički pravda huligane i time implicitno podržava nasilje

• Bio bih srećan kada bih mogao da budem uveren da je Tomislav Nikolić formiranjem nove stranke promenio svoj karakter

• Ja ću se potruditi da podstaknem da se organizuje sportsko nacionalno prvenstvo osnovnih i srednjih škola sa finalima na najvećim stadionima i uz prenos na nacionalnoj televiziji
 

Po po­vrat­ku Bo­ri­sa Ta­di­ća, pred­sed­ni­ka Sr­bi­je, iz Nju­jor­ka sa za­se­da­nja Ge­ne­ral­ne skup­šti­ne Uje­di­nje­nih na­ci­ja, do­go­vo­ren je ovaj in­ter­vju s njim. „Pred­sed­nik će da­ti in­ter­vju po­sle po­se­te Hi­la­ri Klin­ton”, re­če­no je ta­da „Po­li­ti­ci”. Oči­gled­no, ve­ro­va­lo se u do­bre ve­sti i da je do­la­zak ame­rič­ke dr­žav­ne se­kre­tar­ke u pre­sto­ni­cu Sr­bi­je po­vo­ljan tre­nu­tak za obra­ća­nje jav­no­sti.

Ali, taj do­ga­đaj je me­dij­ski pao u sen­ku na­si­lja vi­đe­nog u ne­de­lju u Be­o­gra­du i u uto­rak u Đe­no­vi. Za­to je ovaj in­ter­vju i po­čeo tim do­ga­đa­ji­ma.

Za raz­li­ku od pret­hod­na dva in­ter­vjua ka­da je bio le­žer­no ob­u­čen, pred­sed­nik je eki­pu „Po­li­ti­ke” do­če­kao u ele­gant­nom ode­lu na pru­ge i s kra­va­tom. Raz­log ove pro­me­ne bio je jed­no­sta­van: po­sle eki­pe „Po­li­ti­ke”, Bo­ris Ta­dić je raz­go­va­rao s no­vi­na­ri­ma ita­li­jan­ske ra­dio-te­le­vi­zi­je.

Ne­dav­no ste re­kli da je Sr­bi­ja sta­bil­na i bez­bed­na. Mi­sli­te li to i po­sle ne­re­da u Be­o­gra­du i di­vlja­nja u Đe­no­vi?

To i da­lje mi­slim, a to je i stav Sa­ve­ta za na­ci­o­nal­nu bez­bed­nost. U sva­kom dru­štvu ima eks­tre­mi­sta. Pa­ra­fra­zi­ra­ću za­to Mar­ga­ret Ta­čer, biv­šu pre­mi­jer­ku En­gle­ske, ko­ja je u vre­me ka­da su na­vi­ja­či bi­li uzrok smr­ti de­se­ti­na lju­di re­kla da En­gle­skom ne­će upra­vlja­ti hu­li­ga­ni ne­go da će dr­ža­va En­gle­ska upra­vlja­ti nji­ho­vim sud­bi­na­ma. E pa ta­ko će bi­ti i u Sr­bi­ji.

Zar ni­je pre­te­ri­va­nje ka­da dr­žav­ni se­kre­tar ka­že da će od­go­vor dr­ža­ve na na­sil­nič­ko po­na­ša­nje da bu­de je­ziv?

Ima vi­ška emo­ci­ja u toj iz­ja­vi. Od­go­vor dr­ža­ve bi­će ade­kva­tan.

Bez­bed­no­sne struk­tu­re ni­su pred­u­pre­di­le na­si­lje. To zna­či da ni­su va­lja­no oba­vi­le po­sao?

Slu­žbe bez­bed­no­sti su čak sa 95 od­sto tač­no­sti pred­vi­de­le raz­voj do­ga­đa­ja u ne­delj­nim ne­re­di­ma po­vo­dom „Pa­ra­de po­no­sa”. Gra­đa­ni mo­žda ne zna­ju da je bi­la do­ne­ta od­lu­ka da po­li­ci­ja ne ko­ri­sti svu si­lu ko­ja joj po za­ko­nu sto­ji na ras­po­la­ga­nju za­to što smo u pro­šlo­sti ima­li tra­gič­ne gu­bit­ke ljud­skih ži­vo­ta. Mo­gu da ka­žem da je po­li­ci­ja ri­zi­ko­va­la svo­ju bez­bed­nost ču­va­ju­ći tu­đe ži­vo­te. Za­to je de­lo­va­lo da su na­sil­ni­ci ak­tiv­ni­ji. Ali, ne­ma sum­nje da je­di­no dr­ža­va sme da se ko­ri­sti si­lom, u skla­du sa za­ko­nom. Sva­ki sle­de­ći po­ku­šaj na­sil­ni­ka da de­mo­li­ra­ju grad, do­ve­du u pi­ta­nje bez­bed­nost gra­đa­na i sta­bil­nost i funk­ci­o­ni­sa­nje dr­ža­ve na­i­ći će na ade­kva­tan od­go­vor ko­ji će, u slu­ča­ju po­tre­be, bi­ti in­ten­ziv­ni­ji.

U ovom tre­nut­ku ško­la, me­di­ji, mi­ni­star­stva, ro­di­te­lji mo­ra­ju da od­i­gra­ju pre­ven­tiv­nu ulo­gu, da ob­ja­sne ado­le­scen­ti­ma da tre­ba da se klo­ne uče­šća u do­ga­đa­ji­ma u ko­ji­ma se ma­ni­fe­stu­ju na­si­lje i agre­si­ja. Na­rav­no da sva­ko ima pra­vo na mir­ne de­mon­stra­ci­je i iz­ra­ža­va­nje sop­stve­nog sta­va. Ali, u ne­de­lju u Be­o­gra­du ni­smo pri­su­stvo­va­li iz­no­še­nju mi­šlje­nja i sta­va, već je to bio do­ga­đaj či­ja je svr­ha bi­la ogo­lje­na agre­si­ja i de­struk­ci­ja.

Pre go­di­nu, ka­da su na­vi­ja­či Par­ti­za­na ubi­li Bri­sa Ta­to­na, re­kli ste: „U Sr­bi­ji za na­sil­nič­ke gru­pe, za eks­trem­ne po­li­tič­ke i na­vi­jač­ke gru­pa­ci­je, ni­ka­da ne­će bi­ti me­sta”. Oči­gled­no, ima me­sta?

Na­ža­lost, ne mo­že se je­dan de­ce­nij­ski pro­blem ko­ji svo­je du­bo­ke ko­re­ne ima u de­ve­de­se­tim re­ši­ti za go­di­nu da­na. Ta­da sam re­kao da po­sto­ji li­ni­ja kon­ti­nu­i­te­ta iz­me­đu onih ko­ji su na zver­ski na­čin ubi­li Bri­sa Ta­to­na i onih ko­ji su de­mon­stri­ra­li pro­tiv hap­še­nja Ra­do­va­na Ka­ra­dži­ća, ko­ji su pa­li­li am­ba­sa­de... onih ko­ji su ra­ni­je po­dr­ža­li pro­test na­o­ru­ža­nih pri­pad­ni­ka JSO u „rad­nim uni­for­ma­ma”, onih ko­ji su u par­la­men­tu, po­dr­ža­va­ju­ći rat­ne zlo­čin­ce, po­zi­va­li na na­si­lje. Jav­nost, na­ža­lost, ola­ko za­bo­ra­vlja čak i ne­dav­nu pro­šlost. A nje mo­ra­mo da bu­de­mo sve­sni ka­ko bi­smo shva­ti­li da po­sto­ji kon­ti­nu­i­tet zla dug dve de­ce­ni­je.

Ova vla­da je po­ka­za­la sprem­nost, spo­sob­nost i od­luč­nost da pre­ki­ne taj kon­ti­nu­i­tet. Pod­se­ćam vas, pre sa­mo go­di­nu da­na naj­ve­ći kri­mi­nal­ni bo­so­vi su se slo­bod­no še­ta­li na­šim uli­ca­ma. A sa­da su u za­tvo­ri­ma, osu­đe­ni na du­go­go­di­šnje ka­zne. Imo­vi­na im se od­u­zi­ma. U za­tvo­ru ni­su sa­mo oni ko­ji su po­be­gli pre­ko gra­ni­ce. A bi­će i oni. Stva­ri se, da­kle, su­štin­ski me­nja­ju na­bo­lje i do­ga­đa­ji u Be­o­gra­du i Đe­no­vi od­go­vor su or­ga­ni­zo­va­nog kri­mi­na­la i na­sil­nič­kih gru­pa na us­po­sta­vlja­nje prav­ne dr­ža­ve.

U ana­li­zi Strat­fo­ra se pod­se­ća da vla­da Zo­ra­na Đin­đi­ća ni­je ima­la ka­pa­ci­tet da se ob­ra­ču­na s na­si­ljem kao na­či­nom ži­vo­ta?

U toj ana­li­zi se go­vo­ri o naj­ve­ćem pro­ble­mu srp­skog dru­štva, o na­sil­ni­štvu kao mo­de­lu ži­vo­ta, o agre­si­ji kao do­mi­nant­noj vred­no­sti i kri­mi­na­lu kao na­či­nu sti­ca­nja enorm­nog bo­gat­stva. Od od­go­vo­ra na taj pro­blem za­vi­si da li će Sr­bi­ja bi­ti sta­bil­no i pro­spe­ri­tet­no dru­štvo.

Ova vla­da uhap­si­la je Ra­do­va­na Ka­ra­dži­ća i od­go­vo­ri­la na na­si­lje ko­je je po­tom usle­di­lo, za raz­li­ku od pret­hod­ne vla­de či­ji je deo apa­ra­ta po­dr­ža­vao one ko­ji su pa­li­li stra­ne am­ba­sa­de. I sa­da deo opo­zi­ci­je du­še­bri­žnič­ki prav­da hu­li­ga­ne i ti­me im­pli­cit­no po­dr­ža­va na­si­lje. Za­to sam pa­žlji­vo pro­či­tao po­me­nu­tu ana­li­zu ko­ja go­vo­ri o ka­pa­ci­te­tu vla­sti u Sr­bi­ji da od­go­vo­ri na iza­zov na­si­lja. Moj od­go­vor je da ka­pa­ci­tet ima­mo, od­luč­ni smo i s na­si­ljem će­mo se iz­bo­ri­ti.

O ka­pa­ci­te­tu go­vo­ri To­mi­slav Ni­ko­lić, šef SNS-a, ka­da o di­vlja­nju u Đe­no­vi ka­že: Ne­mo­gu­će je da dr­ža­va ni­je ose­ti­la ta­ko ne­što i to pred­u­pre­di­la”.

Do­bro je da to go­vo­ri čo­vek či­ja je po­li­ti­ka to­kom po­sled­njih dva­de­set go­di­na, u naj­ve­ćem de­lu, do­pri­no­si­la na­sil­ni­štvu i či­ja je stran­ka bi­la glav­ni pro­mo­ter na­sil­ni­štva i zla. Bio bih sre­ćan ka­da bih mo­gao da bu­dem uve­ren da je To­mi­slav Ni­ko­lić for­mi­ra­njem no­ve stran­ke pro­me­nio svoj ka­rak­ter, a ne sa­mo re­to­ri­ku.

Iz­ve­sno je da je u ko­mu­ni­ka­ci­ja iz­me­đu nad­le­žnih in­sti­tu­ci­ja Sr­bi­je i Ita­li­je bi­lo pro­pu­sta. Ne bi bi­lo lo­še da mi naj­pre utvr­di­mo i is­pra­vi­mo svo­je sla­bo­sti, pre ne­go što poč­ne­mo da se ba­vi­mo even­tu­al­nim pro­pu­sti­ma dru­ge stra­ne.

Šta vi­še iza­zi­va ru­ši­lač­ki bes: ne­za­po­sle­nost, tra­di­ci­o­nal­na ne­to­le­rant­nost, ide­o­lo­gi­ja, or­ga­ni­zo­va­ni kri­mi­nal, po­li­tič­ke par­ti­je?

Mo­ra­mo sve uze­ti u ob­zir. Onaj ko­ji bi una­pred ne­gi­rao ne­ki od na­ve­de­nih mo­gu­ćih uzro­ka bio bi na­i­van. Po mom mi­šlje­nju, do­mi­nan­tan uzrok je op­sta­ja­nje ide­o­lo­gi­je na­si­lja u de­lu dru­štva. Sva­ka i ona naj­ra­zvi­je­ni­ja ze­mlja u Evro­pi ima eks­tre­mi­ste, čak se do­ga­đa da po­li­tič­ke par­ti­je sa ide­o­lo­gi­jom mr­žnje, na­sil­ni­štva i ne­to­le­ran­ci­je ula­ze i u nji­ho­ve par­la­men­te. Da­kle, to ni­je pro­blem spe­ci­fi­čan sa­mo za na­šu ze­mlju. Ali, mi mo­ra­mo ima­ti svoj spe­ci­fič­ni od­go­vor.

Ne­ki od lju­di ko­ji su či­ni­li na­si­lje u Be­o­gra­du i Đe­no­vi, uče­stvo­va­li su i u pa­lje­nju am­ba­sa­da, njih ta­kve, or­ga­ni­zo­va­ne u eks­trem­ne na­vi­jač­ke gru­pe, ko­ri­sti or­ga­ni­zo­va­ni kri­mi­nal. I ni­jed­nog tre­nut­ka ne sme­mo za­bo­ra­vi­ti da or­ga­ni­zo­va­ni kri­mi­nal ko­ri­sti eks­trem­ne na­vi­jač­ke gru­pe za de­sta­bi­li­zo­va­nje dr­ža­ve ko­ja ma­fi­ja­ške še­fo­ve te­ra u za­tvor. U toj bor­bi Sr­bi­ja će bez sum­nje po­be­di­ti.

Da li ras­po­la­že­te kon­kret­nim in­for­ma­ci­ja­ma o po­ve­za­no­sti or­ga­ni­zo­va­nog kri­mi­na­la ili po­li­tič­kih or­ga­ni­za­ci­ja s na­sil­ni­ci­ma?

Ja­sno je ko­je gru­pa­ci­je u po­sled­njih 20 go­di­na ima­ju funk­ci­o­nal­nu ve­zu, ko se na ko­ga osla­nja. Or­ga­ni­zo­va­ni kri­mi­nal ima ko­nek­ci­ju s na­sil­nič­kim na­vi­jač­kim gru­pa­ma i eks­trem­nim po­li­tič­kim or­ga­ni­za­ci­ja­ma.

Dr­ža­va, ko­ja tek od man­da­ta ove vla­de re­for­mi­še svoj pra­vo­sud­ni si­stem, i ko­ja tek ti­me sti­če oru­đe za bor­bu pro­tiv or­ga­ni­zo­va­nog kri­mi­na­la, mo­ra da po­stu­pa od­re­đe­nim re­dom. Pr­vo se „tre­ti­ra­ju” še­fo­vi or­ga­ni­zo­va­nog kri­mi­na­la, po­sle se u prav­nu pro­ce­du­ru sta­vlja­ju na­sil­nič­ke na­vi­jač­ke gru­pe i po­li­tič­ke or­ga­ni­za­ci­je. A svi će do­ći na red.

Biv­ši en­gle­ski hu­li­gan, a sa­da pu­bli­ci­sta ka­že: „Mo­že­te da uhap­si­te sto hu­li­ga­na, do­ći će ih 200. Ako ho­će­te da re­ši­te pro­blem mo­ra­te da se su­o­či­te s men­ta­li­te­tom mr­žnje i uve­re­njem da je na­si­lje deo tra­di­ci­je”. A to je po­sao za pred­sed­ni­ka dr­ža­ve, za vla­du, za po­li­tič­ku i in­te­lek­tu­al­nu eli­tu, za ro­di­te­lje, za ško­le. Gde se­be vi­di­te u ovom su­o­ča­va­nju?

Sla­žem se da sa­mo re­pre­siv­na me­ra ne re­ša­va pro­blem. Ma­da, uvek tre­ba ima­ti na umu da svr­ha re­pre­si­je ni­je iz­op­šta­va­nje po­je­din­ca iz dru­štva, ne­go so­ci­ja­li­za­ci­ja. Ali, su­šti­na je u re­ak­ci­ji či­ta­vog dru­štva. Od dr­žav­nih or­ga­na, pre­ko ško­la, do me­di­ja, in­te­lek­tu­a­la­ca, jav­nih lič­no­sti, svih ko­ji ima­ju dru­štve­nog uti­ca­ja. Tre­nu­tak je da se svi pro­tiv­ni­ci na­si­lja uje­di­ne u je­dan ne­na­sil­ni front ko­ji bi imao pre­ven­tiv­nu, vas­pit­nu ulo­gu u dru­štvu.

Je­dan na­vi­jač ka­že ita­li­jan­skoj agen­ci­ji: „Mi smo na­ci­o­na­li­sti, ne pri­zna­je­mo ne­za­vi­snost Ko­so­va, ni­smo za Sr­bi­ju u EU. Do­šli smo da po­ka­že­mo na­še sta­vo­ve, u Sr­bi­ji to ne mo­že­mo ta­mo je dik­ta­tu­ra”?

Na ovo pi­ta­nje je bo­lje da od­go­vo­rim kao psi­ho­log. Čo­vek ro­đe­njem no­si do­bro, ali i od­re­đe­nu ko­li­či­nu pri­mar­ne agre­si­je. Ona kroz od­ra­sta­nje mo­že da po­pri­mi ma­lig­ne for­me. One oso­be kod ko­jih do­mi­ni­ra­ju ta­kvi ob­li­ci agre­si­je, po pra­vi­lu, udru­žu­ju se u gru­pe ka­ko bi bi­li ja­či i moć­ni­ji. Po­lo­žaj u hi­je­rar­hi­ji gru­pe od­re­đen je is­klju­či­vo sna­gom po­je­din­ca. Ta­kve gru­pe če­sto za se­be iz­mi­šlja­ju i ne­ka­kav kva­zi­po­li­tič­ki cilj i on ima ulo­gu do­dat­nog ko­he­zi­o­nog fak­to­ra. Pa će taj nji­hov „po­li­tič­ki pro­gram” jed­nom bi­ti „Ko­so­vo je Sr­bi­ja”, dru­gi put „Ubij pe­de­ra” a tre­ći put „Ubij fud­ba­le­ra jer je pro­me­nio klub”. Da­kle, ne­ma tu stvar­nog po­li­tič­kog ci­lja, me­nja­ju se slo­ga­ni i pa­ro­le, a je­di­na kon­stan­ta je ide­o­lo­gi­ja na­si­lja i de­struk­ci­je.

Za­dr­ži­mo se na Evro­pi. Bo­ji­te li se da Evro­pa pre­sta­je da bu­de že­lja ve­ći­ne. Da kar­ta ko­ja je bi­la do­bit­nič­ka na pret­hod­nim iz­bo­ri­ma na na­red­nim ne mo­že da bu­de adut?

Ne bo­jim se. Evro­pu kod nas ni­ko ne do­ži­vlja­va kao ne­ka­kav ide­a­li­stič­ki cilj, ne­go kao sred­stvo za ostva­ri­va­nje bo­ljeg ži­vo­ta. Bo­lji ži­vot je ne­pro­men­lji­vi cilj svih dru­šta­va i lju­di. Na­ma je Evro­pa in­stru­ment da ure­di­mo svo­je dru­štvo, da se di­sci­pli­nu­je­mo i bu­de­mo efi­ka­sni­ji. Kao što nam sad u uvo­đe­nju di­sci­pli­ne u tro­še­nju bu­dže­ta po­ma­že MMF. Kao što stu­den­tu is­pit­ni ro­ko­vi po­ma­žu da ih po­lo­ži. Da ne­ma to­ga ret­ko ko­ji bi ika­da di­plo­mi­rao.

Zar ni­je čud­no da dve naj­ve­će stran­ke, SNS i DS, je­su za EU, a da u jav­no­sti pa­da en­tu­zi­ja­zam za put u Evro­pu?

To is­tra­ži­va­nja jav­nog mnje­nja ne po­ka­zu­ju. A iz raz­go­vo­ra s lju­di­ma ši­rom Sr­bi­je za­klju­ču­jem da oni mno­go prak­tič­ni­je i re­a­li­stič­ni­je gle­da­ju na Evro­pu od ne­kih po­li­tič­kih li­de­ra.

Kon­sen­zus o evrop­skoj bu­duć­no­sti Sr­bi­je, o Evro­pi kao in­stru­men­tu da se ostva­ri bo­lji ži­vot, je­ste jed­no od naj­ve­ćih po­stig­nu­ća i vla­de i mo­je lič­no. Ni­je la­ko bi­lo pre­ve­sti stran­ke ko­je su bi­le de­kla­ri­sa­ni pro­tiv­ni­ci Evro­pe na ovu stra­nu. Pi­ta­nje je, na­rav­no, da li su sve te stran­ke i nji­ho­vi li­de­ri za­i­sta pro­me­ni­li uve­re­nje ili su sa­mo pro­me­ni­li re­to­ri­ku.

Pri­vr­že­nost evrop­skim vred­no­sti­ma po­ka­zu­je se de­li­ma. Na pri­mer, ta­ko što će se bra­ni­ti slo­bo­da i iden­ti­tet sva­kog čo­ve­ka, bez ob­zi­ra na to da li se sla­že­mo i da li nam se do­pa­da­ju nje­go­va opre­de­lje­nja, bi­lo da je reč o pol­nim, po­li­tič­kim, ver­skim, na­ci­o­nal­nim... Po­sma­tra­ju­ći po­na­ša­nja na na­šoj po­li­tič­koj sce­ni vi­dim da So­ci­ja­li­stič­ka par­ti­ja mo­že bi­ti sa­ve­znik u bor­bi za evrop­ske vred­no­sti, ali ne­mam po­ve­re­nje ka­da je u pi­ta­nju Srp­ska na­pred­na stran­ka. Zna­te, ne mo­že­te iz­ja­vlji­va­ti da ste za Evro­pu, a da pri tom, re­ci­mo, upor­no be­ži­te od od­go­vo­ra na pi­ta­nje da li ste za hap­še­nje Rat­ka Mla­di­ća ili će­te, kad bu­de uhap­šen, opet pra­vi­ti ru­ši­lač­ke de­mon­stra­ci­je ka­kve ste pra­vi­li pre sa­mo dve go­di­ne.

Dra­gan Bu­jo­še­vić

-----------------------------------------------------------

U četiri okas Hilari Klinton

Vaš susret s Hilari Klinton pred Palatom „Srbi ja” bio je izuzetno

srdačan. Možete li nam reći neki detalj iz razgovora u četiri oka

koji ste sa njom vodili?

Mogu da kažem da mi je Hilari Klinton iskazala potpuno uverenje da Srbija mora i može da postane članica Evropske unije i da je na sastanku to izrekla čak mnogo snažnije nego na konferenciji za novinare. Uz to, izrazila je veliko zadovoljstvo zbog rezultata koje Srbija postiže u zajedničkoj borbi protiv međunarodnog

kriminala i terorizma.

Su­tra: Sa­če­kaj­te 25. ok­to­bar, sve će bi­ti ja­sno