Država nema kičmu

19. 10. 2010. 22:00

Избор увек постоји: Наташа Нинковић у филму "неке друге приче"

Izbor uvek postoji, pa čak i kada je sužen. Ne bih rekla da je sve tako crno. Bilo je i težih perioda, gledano istorijski, pa su se rađala i odgajala deca, kaže u razgovoru za „Politiku” glumica Nataša Ninković, koja u omnibus filmu o materinstvu „Neke druge priče” tumači glavnu ulogu u srpskoj priči u režiji Ane Marije Rosi.

Rađanje novog života tematski, od konkretnog do metaforičnog značenja, okvir je ovog omnibusa, a srpska priča analizira i pitanje osvete, odnosno, treba li na zločin odgovoriti zločinom.

– Ne mislim da je osveta rešenje i da na zločin treba odgovoriti zločinom, ali ako se već dogodi, u obzir se moraju uzeti sve okolnosti. Lično, nikada tako ne bih reagovala, ali srpska priča upravo nudi jednu priču, gde je stanje svesti tako da preko noći ubica postaje žrtva, a žrtva ubica. Sve je to obavijeno šarmom i smehom da ne znate kakav stav da zauzmete. Govorimo o onom stanju svesti kada se pređe granica, kada gonjeni postaje gonitelj. Znači, dolazimo do toga da je osveta uvek pogrešan izbor – smatra Nataša Ninković, koja igra u ovom filmu o problemima i senzibilitetu mladih generacija u državama proizašlim iz nekadašnje SFRJ, o njihovim dilemama, sumnjama, nadanjima i strahovanjima, ali i o krizi društva i morala.

– Mene interesuje stanje Srbije u odnosu na normalnu, jaku državu, sa uspostavljenim vrednostima i sistemom, i u tom smislu me ne zanimaju zemlje bivše SFRJ, i nije mi jasno to stalno poređenje: moraš da stigneš negde, da bi mogao da se porediš – kaže naša sagovornica, koja smatra da Srbija ka Evropskoj uniji ide nekim obrnutim redom.

– Ne sviđa mi se taj inferiorni odnos koji imamo prema nekim komšijama, a da ne govorim o onome što mi smatramo da je Evropa. Iz tog inferiornog i iskompleksiranog odnosa koji imaju čelni ljudi prema evropskim integracijama i šta oni sve pod tim pretpostavljaju, proizlazi moje suprotstavljanje i prema stvarima koje bi mi se u nekim normalnim okolnostima dopale. Volela bih da smo u situaciji da nas oni zovu, a da mi kažemo: Nema potrebe, hvala! Šta da pričamo kada smo mi u situaciji da skinutih pantalona, sa milion udaraca, pognuti do poda i bez ikakvog dostojanstva nešto molimo. Pa, šta da mislim o tome? Znam da nam je ta ista Evropa neophodna jer očigledno mi sami ne umemo ništa, i to me čini nekada tužnom, nekada očajnom, a nekada ravnodušnom, kao uostalom i većinu građana u ovoj zemlji, ili u ovom rasulu od zemlje – ukazuje Nataša Ninković, koja kao i većina građana Srbije osuđuje nasilje koje se nedavno odigralo u Beogradu, i dodaje da je „nasilje ovde odavno sveprisutno, samo se na njega sada reagovalo, pošto je bilo toliko očigledno”.

– Ko je odgovoran? To je opet pitanje države koja nema kičmu pa i kada postoji neki lep pokušaj, on nema na šta da se osloni. Zar nije nasilje kada skidaš uspešnog čoveka zato što nije politički podoban ili držanje polupismenih na vlasti zato što su podobni. A tek nasilje kojim smo bombardovani u raznim farmama, rijalitijima, kvizovima u udarnim terminima, tako da nasilje nad nekim ko je drugačiji, ko drugačije misli i oseća ne iznenađuje – smatra Nataša Ninković, i dodaje da „iznenađuje činjenica da ta, ipak, šačica ljudi nije kontrolisana, čak naprotiv, i da ima toliku moć”.

I. Aranđelović