Zašto je Broz, dobar skroz
,,Bravar je bio najbolji. Bio i ostao”, jeste tvrdnja koja je potvrđena u istraživanju o tome kako građani Srbije vide tranziciju iz socijalizma u kapitalizam koje je obavljeno septembra 2010. na uzorku od 1.813 ispitanika. Rezultati su pokazali da čak 81 odsto ispitanih misli da je bilo najbolje za vreme socijalizma. Da li su baš svi nostalgični?
Nisu, zato što se u ,,crvenoj nostalgiji” prožima žal sa autentičnim sećanjem. To je osobeni diskurs tranzicije i deo kolektivnog pamćenja od Estonije do Albanije. Reč je o naročitoj napetosti između sećanja na socijalizam koje nije neprijatno, ali ga je teško priznati, jer je ova prošlost službeno ocrnjena. Nostalgija je alternativno sećanje na pozitivne sadržaje one prošlosti koja je zvanično osuđena kao negativna. Ona svakako pripada dihotomnom i jednostranom, varljivom toplom utopijskom sećanju. Jugonostalgičari traže raj u Titovom vremenu, ali i nešto više. Naime, nasuprot liberalizmu koji je lišen utopije, a danas i za mnoge beznadežna realnost, u titoizmu je bilo nade i vere u bolje sutra. Oživljavanje Tita jeste antiteza dobu u kom je iščezla vera da će biti bolje. Drugim rečima, nostalgija jeste i žal za dobom koje je bilo ispunjeno nadom. Ukoliko se složimo da je nada važan segment samoodređenja i motivacije, onda se današnji nestanak nade ne može definisati jednostavno kao dokaz ranije veštine velikog prevaranta i iluzioniste – Tita. Titoizam danas ne pamtimo samo zbog toga što nam je nudio lepu budućnost, za razliku od savremenog oporog neoliberalizma koji realistično nudi samo rizično društvo? Razlika između titoizma i tranzicije jeste složenija od razlike između nametnute iluzije i izabranog realizma.
Titostalgija jeste i rezultat egzaktnog poređenja konkretnih aspekata društvene sigurnosti u socijalizmu i u tranziciji: rata i mira, progona i međuetničke trpeljivosti, uposlenosti i nezaposlenosti, besplatne i skupe zdravstvene zaštite i školovanja, zatvorenih i otvorenih granica, umerene i visoke stope kriminala i sl. O tome svedoče rezultati egzaktnih empirijskih istraživanja koje sam navodio u svojim radovima.
Zato treba razlikovati toplu jugostalgiju od hladnog i realističnog poređenja titoizma sa sadašnjicom. Treba se slojevito sećati: ,,Nisi smeo mnogo reći, ali si smeo svugde leći”. Ne zaboraviti ni to da je od predratnog statičnog polupismenog stagnantnog društva evropske periferije socijalizam ovde stvorio srednje razvijenu evropsku zemlju.
Ta zemlja je nestala, a u njenom rušenju su učestvovale čak i široke mase. Kako onda objasniti rašireni žal za prošlim kod istih masa? Da li sadašnja ekonomska kriza doprinosi stvaranju pogrešne slike o socijalizmu, kako misle kritičari nostalgije? Stvari su složenije. Pre će biti da najveći deo koji je učestvovao u rušenju vlasti komunista nije ni želeo kapitalizam nego solidarnost i minimum pravne državnosti, slobodu govora i kraj diktata partijske birokratije. Nezadovoljnici su, s razlogom upozorava S. Žižek, tražili nešto kao ,,ljudski socijalizam”. Ovaj cilj je bio mutna mešavina nerealnih očekivanja spoja kapitalističkih demokratskih sloboda i materijalne sigurnosti. Vrlo brzo je srušeni Berlinski zid zamenio novi zid između bogatih i siromašnih. Pošto nema levičarskih partija da kanališu novo nezadovoljstvo, širi se nostalgija koja ne podleže diktatu sećanja jer vladajući ne mogu da je kontrolišu. Pamćenje Tita je zapravo simbolički okvir koji iskazuje potrebe određenih grupa. Tito je metafora, simbol sigurnosti kod sirotinje i totalitarizma kod elita. Dok demonizaciju titoizma planski kanališu moćni, titostalgija se spontano budi kod podvlašćenih. Premda je kod nostalgije sećanje jedini raj iz kojeg nismo isterani, ipak je ona subverzivna, antisistemska i emancipatorska. A oni koji nostalgiju svode na praznu iluziju blizu su gledanja da je postojeće sudbina.
profesor Filozofskog fakulteta u Beogradu