Pristrasni istoričar

Feljton "Crkveni raskol u srpskoj dijaspori" od Branislava Gligorijevića, objavljivan u "Politici" u toku januara i februara ove godine, predstavlja jednostranu i tendencioznu istoriju emigracije – a ne dijaspore – posle Drugog svetskog rata. Da bi se imala autentična slika o "raskolu", valja pročitati nedavno objavljenu knjigu "Raskol u eteru" iz pera Dragoslava Simića, izdanje "Draslar Partner", Beograd 2006.

U stvari, nije se ni radilo o "raskolu", jer "raskol" pretpostavlja sukob u nekoj crkvi oko teoloških pitanja, a ovaj slučaj je imao najpre lične a potom političke uzroke. Episkop Dionisije bio je prosečnih sposobnosti, ali izuzetno ambiciozan i želeo je da igra veliku političku ulogu. On je još u toku Drugog svetskog rata mešetario u borbi protiv legitimne emigrantske vlade koja je bila u Londonu od 1941. godine. Episkop je tako iskoristio ustaške pokolje u Hrvatskoj i suprotstavljao se, zajedno s tamošnjim američkim iseljeničkim organizacijama – čiji su članovi bili američki državljani – obnovi jugoslovenske zajednice.

Kada je rat završen, a Jugoslavija obnovljena pod komunističkom vlašću, episkop Dionisije dao se na posao da politički "okupi" srpsku emigraciju. I ta se episkopska akcija završila pedesetih godina neuspehom. Desetak godina docnije Dionisije je došao na novu ideju da traži od Srpske pravoslavne crkve u Beogradu položaj mitropolita i potpunu nezavisnost crkve na američkom kontinentu. Ta naša eparhija je već od 1927. godine imala autonomni položaj, ali episkopu Dionisiju to nije bilo dovoljno. Njegova akcija dovela je do podela u srpskoj emigraciji, naročito na američkom kontinentu i u Australiji.

Osnovne greške ovog neobjektivnog feljtona su što srpsku emigraciju predstavlja kao izuzetnu političku snagu i što tvrdi da je do sukoba i do "raskola" došlo zbog komunističkog režima, odnosno njegove Verske komisije, tj. Službe bezbednosti. Međutim, ceo proces je počeo episkop Dionisije. Jedino pitanje koje se može postaviti je sledeće: nije li možda sama inicijativa episkopa bila u stvari inicijativa Verske komisije? Javna je tajna da je on imao ličnih veza sa izvesnim damama koje su kasnije igrale ulogu u Miloševićevom režimu.

Ne bih išao dalje u kritici, jer bih želeo da se osvrnem na svoj lični slučaj. Prvo, pisac feljtona Branislav Gligorijević tvrdi da sam se javno "najviše eksponirao" u borbi protiv raskola u Velikoj Britaniji. Tačno je da je organizacija, kojoj sam pripadao, "Oslobođenje", bila na strani jedinstva Srpske pravoslavne crkve, a protiv inicijative episkopa Dionisija. Međutim, ne sećam se da sam napisao ijedan članak povodom odbrane jedinstva naše Crkve.

Potom, Gligorijević tvrdi da su "Oslobođenje" i mesečni časopis "Naša reč" želeli da "vide na čelu dinastije princa Tomislava". Mi ne samo da to nismo želeli, nego se nismo ni bavili problemom monarhije. Jednostavno, niti smo bili monarhisti, niti smo se zauzimali za republiku. Ko prelista "Našu reč", uveriće se i s