Briljantni Boris Komnenić

08. 11. 2010. 22:00

Сцена из представе „Државни службеници”

Radnja drame „Državni službenici” Ronalda Harvuda dešava se tridesetih godina prošlog veka u Londonu, protagonista je Rejf Vigrem, državni službenik koji odlučuje da se suprotstavi politici svoje vlade, zasnovanoj na lažima i manipulacijama. Pitanja moralne odgovornosti, etike, savesti, časti, koja se u komadu postavljaju, svakako su izuzetno značajna, ali način na koji im Harvud pristupa, dokumentaristički i didaktički, naivan je, pozerski, sterilan i previše konvencionalan.

Imajući u vidu slabe idejne, formalne i stilske mogućnosti teksta, rediteljka Đurđa Tešić dobila je prilično nezahvalan zadatak. Ona se u tome solidno snašla, jer nije pogoršala i tako lošu situaciju. Režija je suzdržana i precizna, karakteriše je jedna fina elegancija, nenametljiva, suptilna upotreba svetla i muzike (kompozitor Vladimir Pejković), funkcionalno korišćenje prostora (scenograf Igor Vasiljev).

Scena je podeljena na dva dela – desna strana predstavlja stan Vigremovih, a leva prostor Ministarstva inostranih poslova, što omogućava brzu i dinamičnu promenu prizora igre. Glumački dometi su različiti. Vanja Ejdus-Kostić sa uspehom oblikuje Avu Vigrem, sugestivno, hipnotički, gotovo i metaforički, redukovanim sredstvima gradi lik hrabre, pouzdane i diskretne Rejfove supruge. Boris Komnenić je briljantan u ulozi Dezmonda Mortona, krajnje ciničnog obaveštajca koji podržava Rejfove odluke, igra ga raskošno i energično, podvlačeći njegove komičke strane, ponekada do klovnovskih dimenzija.

Sa druge strane, Vuk Kostić, u ulozi Rejfa, nije uverljivo predstavio lik tog snažnog pojedinca koji odlučno ustaje protiv licemerja sistema za koji radi, odbijajući da bude metaforički slep, poslušan i inertan. Njegova igra nema potrebnu dubinu, složenost i rafinirani intenzitet, a rezultat toga je jedan krnji, neubedljivi lik. Miodrag Krivokapić u ulozi ser Voltera Ransimana, poslušnog državnog službenika, takođe je igrao na površini, deklamativno i nategnuto. Ni nastup  Ljubivoja Tadića, u ulozi ser Roberta Vansitarta, nije posebno upečatljiv, zbog mlakosti i bezbojnosti.

„Državni službenici” su najnoviji Harvudov tekst čija je svetska premijera bila na sceni Narodnog pozorišta u Beogradu. Osim formalne atrakcije koju ova činjenica podrazumeva, šteta je što razlozi za postavljanje ovog komada na našu scenu nisu dublji, ozbiljniji, idejno opravdaniji, već se iscrpljuju u toj površnoj ekskluzivnosti. Koncept „drame sa moralnom porukom”, kako je sam Harvud definisao tekst „Državni službenici”, danas je previše naivan i anahron. Živimo u dobu novih tehnologija, urušenih ideologija, fragmentizovane svesti i svih mogućih diskontinuiteta, pa ta vrsta rigidnog, moralizatorskog, staromodnog, didaktičkog realizma, koji karakteriše ovaj komad, nije odgovarajući način da se izrazi duh našeg vremena.