NATO samit u potrazi za identitetom
Glavno pitanje, uoči održavanja NATO samita 18. i 19. novembra u Lisabonu jeste – da li će se usvojiti novi strateški dokument kojim bi se ubedljivo izrazio novi identitet saveza. NATO je nedavno napunio 60 godina, ušao u treće doba, nastavlja se njegova složena i kontroverzna evolucija, a ostali su mnogi znaci pitanja na rođendanskoj torti.
Poslednji strateški koncept je usvojen na samitu 23-24. aprila 1999. u Vašingtonu, u trenutku kada je mnogo toga, pa i strateški dokument, bilo u senci pitanja – kako okončati rat na Balkanu. NATO rat za Kosovo, van međunarodne legalnosti, sa zločinima koji su nazivani kolateralna šteta je mnogima pokvario slavlje u Vašingtonu.
U jednom drugom smislu NATO samit u Vašingtonu je bio uspeh – pre svega američki. Na toj NATO proslavi zajedno sa američkim predsednikom je sedelo i nekoliko bivših članova Politbiroa Komunističke partije Sovjetskog Saveza. Bili su tu i bivši šef KGB-a – Gajder Alijev, bivši ministar u vladi generala Jaruzelskog – Aleksandar Kvašnjevski, bivši socijalista i protivnik ulaska Španije u NATO – Havijer Solana, bivši trockista Lion Žospen, degolista Žak Širak, bivši šezdesetosmaši Joška Fišer i Masimo d’Alema... Okupljanjem povodom NATO samita na fin de siecle (kraju veka) bivših natovskih protivnika – komunista, socijalista, trockista, degolovaca, šezdesetosmaša – kompletirao se politički uspeh „američkog veka”.
Međutim, 21 vek nije tako dobro počeo za Ameriku, odakle je tradicionalno dolazio strateški input. Danas, u kontekstu ekonomske krize i rata u Avganistanu, ideje nisu najjasnije. Zato uoči samita u Lisabonu nema zajedničkog stava o važnim pitanjima:
Ko je, zapravo, novi neprijatelj, nakon što je nestao istorijski protivnik (komunistički Sovjetski Savez), zbog kojeg je NATO formiran? U kom pravcu širiti globalni NATO – dalje na Balkanu (Makedonija, Crna Gora, BiH, Srbija), prema granicama Rusije, ili prema tradicionalnim zapadnim i američkim saveznicima Japanu, Australiji, Novom Zelandu, Izraelu, Pakistanu...? Da li NATO treba da bude defanzivna organizacija koja štiti određeni prostor ili neka vrsta vojno-humanitarne organizacije koja bi bila iznajmljivana prema geopolitičkim potrebama i interesima njenih članica. Odnos prema UN, Evropskoj uniji (kojoj usvojeni Lisabonski traktat predviđa autonomnu strategiju odbrane), naučene lekcije iz ratova u Avganistanu, samo su neka od pitanja koja će, kako se očekuje, naći odgovore u strateškom dokumentu.
I ovde se dolazi do jednog od najsloženijih pitanja – odnosa prema Rusiji. Pokušaji forsiranih proširenja prema Ukrajini i Gruziji su doneli velike bumerange. Bivši ukrajinski predsednik Juščenko, glavni protagonista politike ulaska njegove zemlje u NATO, na poslednjim predsedničkim izborima osvojio je tri odsto glasova. Gruzija je, u međuvremenu, ostala bez dela teritorijalnog integriteta.
Američka konsultantska agencija Stratfor identifikuje tri grupe NATO članica koje različito vide budući odnos prema Rusiji. Francuska i Nemačka „sa njihovim južnim saveznicima” smatraju da Rusiju treba integrisati u evropski sistem sigurnosti. Velika Britanija, sa zemljama bivšeg Beneluksa, je sklona da treba sarađivati sa Rusijom u pitanjima koja se odnose na veće opasnosti kao što je međunarodni terorizam. Treću grupu uglavnom čine zemlje bivših sovjetskih satelita koje zastupaju stav da je upravo Rusija glavni protivnik. Naravno, kada se saopšte u diplomatskim formama ove razlike izgledaju mnogo manje.
Po svemu sudeći, bilateralni odnosi između SAD i Rusije, njihovo „resetovanje”, još uvek ostaju važan faktor za rešavanje mnogih strateških pitanja. Bar, za još neko vreme. Podsetimo, odluku o instaliranju antiraketnog sistema u Poljskoj i Češkoj donela je američka administracija u vreme Buša, da bi Obamina ekipa odustala od toga. Obamina odluka je usledila nakon što je ruska strana najavila da će protivmerama instalirati rakete u Kaliningradu, duboko u evropskoj teritoriji. Dakle, ni NATO, niti EU nisu ništa odlučivale povodom ovih veoma osetljivih strateških pitanja.
Mnogi sada smatraju da je nakon kraja hladnog rata na međunarodnom planu izgubljeno dvadesetak godina u raznim eksperimentima, u koje je bio uvučen i NATO, sa svim bumeranzima.
Da li je realno očekivati da će na samitu u Lisabonu biti redefinisan novi strateški dokument kojim bi se izrazio novi identitet saveza? Utisak je da će umesto snažne definicije, prevladati opšta mesta, slična onima iz 1999. Ostaju one stare definicije. Podsećamo na dve, prilično klasične. Jednu je dao prvi generalni sekretar NATO-a Lord Ismej „da Amerikanci budu unutra, Rusi napolje, Nemci ispod”. Drugu, dobro poznatu Francuzima, dao je De Gol: „Ta organizacija nije ništa drugo nego vojna i politička potčinjenost Evrope Sjedinjenim Američkim Državama”.
Možda bi i ozbiljna analiza pitanja – da li ove definicije sasvim pripadaju istoriji – mogla predstavljati mali doprinos traženju izgubljenog identiteta.
profesor univerziteta u Rimu