Slike na telu
U Starom Rimu tetovirani su bili samo kriminalci i robovi i tako označeni i izdvojeni od drugih za ceo svoj vek, dok su, recimo, tahićanske tetovaže nosile poruke o životu, odnosno bitnim momentima onoga na čijem telu su utisnute. Mnoge je tatu-dekoracija koštala i života – ali bukvalno. „Iscrtanim” Maorima letele su glave. Lovci na glave prodavali su ih plemstvu koje je njima ukrašavalo dvorove. U Kini i Japanu su jakuze i trijade bile prekrivene „obučene” u tetovaže, a posle smrti, kožu su im izlagali i prodavali, takođe kao ukras.
Amerika je bila malo zabavnija u eksploatisanju tetovaža pa su se oslikani ljudi prvo pojavili u cirkusu gde su se publici samo zbog toga predstavljali kao atrakcija.
Svako na svoj način
Zanimljivo je i to da su britanski monasi u 16. veku tetovirali Hristovo raspeće na leđima da bi izbegli bičevanje, a iz istih pobuda su i kod nas, tvrde upućeni, neki kriminalci uslikavali Titov potpis na donjem delu leđa kako bi izbegli batinanja u policijskim stanicama.
Naučnici tvrde da su prvi tragovi tetovaže pronađeni čak na telu Ledenog čoveka iz 3300. godine p.n.e. Prema nekim istraživanjima (ako im je verovati), ukrašavanje tela je postojalo i pre 12.000 godina. Kasnije su pronađene i na mumijama iz 2000. godine p.n.e, a sa njima su se upoznali i Evropljani kada su istraživali polinezijske i američke Indijance.
U beleškama reč „tatu” prvi put je navedena kod istraživača Džejmsa Kuka kada se, 1769. godine zanimao za Južni Pacifik.
Danas su veoma česte i uglavnom i dalje imaju sličnu svrhu – da označe pripadnost grupi, iskažu stav i važan događaj, iako mnogi kažu da se tetoviraju samo zbog toga što jednostavno vole, te da se ispod tetovaže ne krije nijedan navedeni motiv.
Jedino što se izgleda vidno promenilo od nastanka ove umetnosti jeste metod rada i to što više ne postoje pravila – tetovira se ko hoće, koliko hoće i na kom god delu tela želi.
Poslednja istraživanja beleže da 25 odsto osoba uzrasta od 18 do 30 godina ima bar jednu tetovažu, a očekuje se da će broj onih koji ih poseduju veoma brzo porasti i na 40 procenata jer ljubav prema ukrašavanju tela izgleda da nikada nije bila učestala kao poslednjih godina. Zanimljivo je i to (za sve koji su ubeđeni da je umetnost za muškarce) da je među tetoviranima čak 65 odsto žena.
U Severnoj i Južnoj Americi indijanska plemena su se tetovirala jednostavnim ubadanjem na živo, dok su neka plamena u Kaliforniji sipala boje u ogrebotine. U Polineziji i Mikroneziji imali su čudnu alatku za dekoraciju tela koja je sličila po obliku današnjim grabuljama. Maori sa Novog Zelanda, čuveni po ukrašavanju, koristili su alatku za obradu drveta napravljenu od kostiju životinja, a dolaskom Evropljana oko 1700. godine, počeli su da koriste metal.
Moderne tetovaže nastaju injektovanjem boje u kožu iglama zalemljenim na držaču. Igle se kreću gore-dole, poput mašine za šivenje, čineći od 50 do 3.000 uboda u minuti, a u kožu prodiru oko 1 do 1,5 milimetara. Ono što se vidi na površini je zapravo boja koja je ostala u koži posle tetoviranja. Boja nije u površinskom sloju koji mi vidimo okom i koji se stalno menja, već je ostala na dubljem sloju, ćelijama dermisa koje su neverovatno stabilne, što omogućava da crtež traje celog života a da vrlo malo izbledi ili se razlije. U normalnim okolnostima (bez konzumiranja alkohola, droga...) krvarenja gotovo da i nema.
Imali su ih i velikani
Početkom 20. veka ukrašavanje tela bilo je popularno u kraljevskim porodicama. Kralj Aleksandar Karađorđević, ubijen u Marselju 1934. godine, imao je preko grudi istetoviranog velikog krunisanog orla, po izgledu sličnom germanskim heraldičkim motivima koji su krasili pruske plemićke grbove.
Ovo, o čemu se doskora malo pričalo, otkrio je đakon Nenad Jovanović, prikupljajući materijal za knjigu „Grbovi, zastave i himne u istoriji Srbije”, u kojoj je i prvi put objavljena fotografija kraljeve tetovaže. Prikazivala je jednoglavog orla široko raširenih krila, s mačem u jednoj kandži i šarom u drugoj.
Ruskog cara Nikolaja Drugog Romanova tetovirao je japanski majstor. Poznato je da je i austrougarski prestolonaslednik Ferdinand imao zmije na grudima. Nalazi sa autopsije, posle atentata 1914. godine, pokazali su da je jedan od metaka koje je ispalio Gavrilo Princip, prošao tačno kroz glavu zmije.
Mnogi prema tetoviranju brzo razviju kolekcionarsku strast pa umesto jednog sitnog ukrasa, dekoracije ubrzo prekriju veći deo tela. One postoje u svim oblicima i veličinama, i mogu se smestiti na sve delove kože. Od stila, slike i veličine zavisi koliko će da traje utiskivanje boje. Komplikovanije slike rade se i iz nekoliko puta, a bol ne zavisi od veličine koliko od lokacije. Najbezbolnije, skoro neosetno je raditi na mestima sa mnogo „mesa”, dok nije prijatno tamo gde koža direktno prekriva kost. Stručnjaci, međutim kažu da bol zavisi od osobe koja se tetovira, pa tako praksa govori da žene bolje podnose bol. Prilikom tetoviranja organizam luči endorfin koji umanjuje neugodnost jer je dokazano da je spojen sa centrima za uživanje u mozgu. Endorfin je zapravo, tvrde stručnjaci, zadužen za stvaranje zavisnosti tetoviranja ili, kako je kod nekih slučaj, osećaja sličnom seksualnom uzbuđenju.
Ljudi najčešće žele da im se na telo zauvek utisnu zmajevi i kosturske glave, dok je anđeo najomiljeniji bez obzira na pol osobe koja ga nosi. Tetovaže anđela uglavnom su velike i rade se mahom na leđima ili nadlaktici, ređe manji oblici na podlaktici, prsima i gležnju.
Tetovaže više nisu vezane za određeni društveni sloj, a odavno su se razišle i sa tabu temama, pa se veoma često rade i na obrvama, očnim kapcima, ušima, prstima, ali i najintimnijim delovima tela.
Neke devojke smatraju jako izazovnim tetoviranje venerinog brega, zbog nervnih završetaka veoma bolnog mesta, koje je nepodnošljivo bez anestetske kreme. Kod lepše populacije je popularno a i smatra se veoma seksepilnim istetovirati vrh stopala i skočni zglob, a ne treba ni zanemariti najučestaliju u poslednje vreme veoma bolnu tetovažu iza uha.
----------------------------------------------
Najčešći stilovi
Crno-sivi stil
Potiče iz zatvora i prvobitno se zvao „džoint” stil ili „džejlhaus”, ali se sedamdesetih godina transformisao u zastupljen jednostavan način iscrtavanja stvarnih prizora sa naglašenom linijom i senkom.
Biomehanički
Ima cilj da stvori iluziju oguljene kože ispod koje se vidi gomila žica i spojeva
Keltski
Slike ljudi, životinja, biljaka, bogova iz velške ili galske istorije. Mnogi dizajni ovog pravca mogu se naći u knjizi o Keltima
Stil mračne strane
Lobanje, demoni, zmije, pauci, zveri, utvare – pun detalja i senki
Haida stil
Potiče od indijanskog plemena Haida. Prikazuje životinje i apstraktne oblike u crvenoj i crnoj boji.
Orijentalni stil
Temelji se na tradicionalnim japanskim crtežima sa mnogo boja. Motivi su ribe, voda, lotosi, samuraji, zmajevi... U ovom stilu ne postoje male tetovaže – radi se celo telo ili ništa. Povezuje se i sa jakuzama (zloglasnom japanskom mafijom).
-------------------------------------------------------------------
Kako održavati tetovažu
Prilikom tuširanja mlakom vodom koristiti isključivo dečji sapun (ostali isušuju kožu) ili blagu kupku (5,5 pH). Tetovirani deo osušiti laganim tapkanjem peškirom bez grubih poteza. Obavezno proveriti da li iz rane curi limfa, a ako je sve u redu a ukrašeni deo je već suv, potrebno je namazati ga zaštitnom kremom. Kada prođe dvadesetak minuta, vatom lagano ukloniti ostatak sloja, da se odeća ne bi zalepila uz kožu. Ranu nikako ne prekrivati gazom već ako neko vreme ne postoje uslovi da se tetovaža neguje, neophodno je namazati je kremom i zaštititi celofanom koji će održati vlažnost kože. Kada se ukloni celofan, tuširanje je obavezno. Najbitnije je zapravo da tetovaža duži deo dana bude vlažna jer će tako boja ostati pod kožom.
Poželjno je izbegavati kupanje u kadi, bazenu i ostalim nesterilisanim mestima ali i koristiti solarijum. U dodir sa tetovažom ne smeju doći ni prašina, alkohol, ulje ili parfemisane kreme. Zaštitne kreme mogu se kupiti u apotekama ili tatu-salonima a neke od dozvoljenih su pantenol, jekoderm, riblje ulje ili hidrociklin u slučaju crvenila.