Kada ne radim, dobijem migrenu
Каријеру схватам као бизнис план: Предраг Госта Фото Р. Крстинић
Dokle sam stigao sa ostvarenjem američkog sna? Pa, on je prilično veliki i ostvaruje se čitavog života. Moj san je da imam karijeru u Americi, kod nas, i u Evropi. S obzirom da sam mlad, mnoge lepe stvari su se desile, ali očekujem ih mnogo više – kaže Predrag Gosta (38) koji živi u Atlanti, a večeras je gost dirigent na koncertu Beogradske filharmonije u Kolarčevoj zadužbini.
Posle studija solo pevanja i čembala u Beogradu, gde se bavio ranom muzikom, Gosta se usavršavao na Triniti koledžu u Londonu i državnom univerzitetu Džordžije, gde je specijalizirao dirigovanje. Na pitanje da li na sopstvenom primeru može da potvrdi frazu da „u Americi svako ima podjednaku šansu”, odgovara:
– Ko je ambiciozan i želi da radi, može da postigne veći uspeh u Americi nego negde drugde. Mene su, na primer, od 100 dirigenata 2007. izabrali za asistenta dirigenta Nacionalne filharmonije Vašingtona. Orkestar je glasao za onog dirigenta koji najbolje komunicira sa muzičarima, ume da objasni ono šta želi, i na najbrži mogući način može da ostvari rezultat. Mislim da je presudilo moje znanje ali i moj karakter.
Kako objašnjava, pre 50 godina dirigenti su bili autokrate, među njima, recimo, i čuveni Karajan, ali, dodaje, da je to doba prošlo, naročito u Americi.
– Nekada su orkestri poštovali sve želje dirigenta, koji je bio mali vrhovni bog. Poslednjih 20 godina muzičari preuzimaju sve veću ulogu po pitanju svega, repertoara, izbora muzičkog direktora... Oni daju poslednju reč, sa kim i kako žele da rade. Ja dirigenta vidim samo kao kapetana broda, ostali su mornari, ali bez mornara brod nikuda neće stići. To je filozofija koja je u Americi mnogo dobrog dala, jer je ukinula snažnog vođu čiju viziju ostali slepo slede. Njegovo je da orkestar sistematski dovede do vrhunca na koncertu, pri tom da ne misli da je bog i batina.
U Americi se, kaže, nije susreo sa nekim kolegom dirigentom Srbinom, a obaveštava da je u Atlantu nedavno došla violinistkinja Mirna Ogrizović, i sada se bavi dirigovanjem...
Iako mu je baza u Atlanti, Gosta ne misli da je to najbolje mesto na svetu za njegov posao. Štaviše, često putuje i sve više razmišlja o povratku u Evropu.
– Karijeru shvatam kao biznis plan. Napravim svoj petogodišnji plan šta hoću da mi se desi u tom periodu, i radim na tome. Pitao sam mnoge dirigente za tajnu njihovog uspeha. Iako svi očekuju neki fascinantan odgovor, on uvek podrazumeva naporan rad, kao i plan. Da se ne rasplinjavate, već fokusirate. Kada su pitali Baha kako svira tako fantastično, on je rekao: jednostavno, samo treba da stavite pravi prst na pravu dirku u određeno vreme!
Gosta kaže da je radoholik, i kada ne radi – dobije migrenu! Sve svoje angažmane dobio je na osnovu ličnih kontakata, i zato smatra da je od izuzetne koristi razvijanje društvene mreže poznanstava jer „agenti kad su vam potrebni, ne možete da ih dobijete, a kada vam karijera krene, onda vas jure”.
– Drago mi je da nisam izgubio kontakt sa Beogradom. Poslednjih godina me drma nostalgija, naročito kako su stvari ovde počele da se sređuju. Ranije kada sam dolazio, posle sedam dana sam bio psihički izmoren jer koga god da vidim od prijatelja svi su govorili kako je ovde jadno, teško, i kako im svi podmeću nogu. Sad pričaju malo drugačiju priču...
Posle Beograda, naš sagovornik leti u Nemačku, i Sankt Peterburg. Avion mu dođe kao klincu trotinet, a strah od letenja ne deli sa Erikom Džong. Dečačku želju da postane pilot nedavno je ispunio dobivši dozvolu za upravljanje privatnim avionom. Tada se prepusti, vozika i uživa, sam svoj majstor „u oblacima”.
Još jedan deo američkog sna.
M. Sretenović
---------------------------------------------------
Hendl na programu
Na večerašnjem repertoaru biće dva Hendlova dela: Muzika za kraljevski vatromet i Muzika na vodi, kao i Koncert za alt-flautu i orkestar „Bulk” nemačkog kompozitora Roberta HP Placa. Solista na flauti je Francuz Žan-Li Mene, osnivač ansambla „Alternance”, sa kojim premijerno svira i snima dela savremenih kompozitora.