Te Kanava, iznad svega

28. 09. 2006. 17:58

Душан Јовановић, директор Музичке продукције РТС Фотодокументација "Политике"

Na Kolarcu večeras ništa nije slučajno. Ni naslov gala koncerta – "Soprani sopratutto", kao ni to što je tempiran osam dana pred veliko gostovanje Simfonijskog orkestra RTS u Atini, u antičkom teatru "Herod Atikus" na Akropolju, gde će nastupiti sa megazvezdom Kiri Te Kanavom. Najveći deo tog programa – uvertira i sopranskih arija –čuće večeras i beogradska publika. Baš kao nekakvu veliku uvertiru za izuzetnu atinsku noć sa slavnim novozelandskim sopranom.

Prema tome, ni ovaj razgovor sa oboistom Dušanom Jovanovićem, koji je već godinu dana direktor Muzičke produkcije RTS nije slučajan. Deo te velike porodice su i simfoničari koji večeras imaju pretpremijeru pomenutog programa, samo sa grupom domaćih soprana i dirigentom Stankom Jovanovićem.

INTERVJU

Lepo Vam je krenula ova sezona. Čime ćete večeras zagrejati publiku, ali i orkestar za predstojeću turneju?

– Na programu su dela Mocarta, Bizea, Masnea, Pučinija, Verdija, Vagnera..., a soprani su Jasmina Trumbetaš, Suzana Šuvaković, Sofija Pižurica, Dragana Radaković, Ivana Kragunović, Olga Malević-Đorđević i Ana Cvetković. Umesto njih na Akropolju će sa nama biti Kiri Te Kanava, kao i "njen" engleski dirigent Džulijan Rejnolds. Jasno je zašto je ovaj koncert za nas tako značajan. Nakon poziva iz Atine, želeli smo da odgovorno uđemo u jednu ovakvu priču i maksimalno pripremljeni stignemo tamo.

Svoju prvu sezonu na čelnom mestu Muzičke produkcije RTS uspešno ste okončali. A kada se sada na sve to osvrnete...?

– Imali smo dobre partnere – Jugokoncert i Sava centar. I barem dva izuzetno jaka programska aduta: Monserat Kabalje i Najdžela Kenedija. Ako možemo govoriti o povratku na staze stare slave onda je u tome prelomna tačka činjenica da je među nama dirigent Bojan Suđić koji je preporodio Simfonijski orkestar i Hor RTS.

Ipak, Produkcija je jedna velika muzička lađa. Kako je biti na njenom kormilu?

– Tu su zaista različiti ansambli, ali ono što je takođe veoma značajno u našem radu i što nam je dužnost jeste arhiviranje domaće baštine koju moramo staviti na nosače zvuka. Dakle, od nas se očekuje i velika odgovornost prema muzičkoj istoriji. Moralna obaveza su nam i takozvane autorske večeri, ne uvek najbolje posećene, ili briga o mladim talentima, njihovim besplatnim promenadama na Kolarcu, tim malim, lepim poklonima koji najviše obraduju našu najverniju publiku.

Kad smo se dotakli istorije, ovih dana imali ste tri koncerta Mokranjčeve muzike...

– ... I to na različite načine interpretirane – i dobro je prošlo. Verujem da smo u ovoj jubilarnoj godini pošteno odužili dug našem najvećem kompozitoru. Ima nas dosta koji mislimo da se država Srbija nije baš najbolje pripremila da dostojno obeleži Mokranjčevu godinu. Takvo vredno nasleđe treba ostaviti generacijama koje dolaze. Čini mi se kao da za Mokranjca više poštovanja ima u Evropi nego u rođenoj zemlji. Nama kao da postaju najvažnije trube u Guči, kojekakve kupusijade i slična događanja. Ako ovako nastavimo, ko li će, za 50 godina, uopšte obeležavati – dva veka od rođenja ovog velikana srpske muzike.

Nedavno ste javno obećali da ova jesen najavljuje publici bogatu programsku godinu. A to su...

– Program smo tako osmislili da može da zadovolji najrazličitije muzičke sladokusce. Za svakog ponešto! Spisak je dugačak, ali da pomenemo imena: Šlomo Minc (violina), Filip Entromon, koji će se predstaviti malo kao pijanista a malo kao dirigent, što je novo za naš Simfonijski orkestar, pa moskovski Boljšoj sa svojim operskim zvezdama...

I o jednoj marketinškoj novini: novu sezonu Produkcija je "lično" najavila promocijom u Knez Mihailovoj ulici. Kakvog je odjeka imao taj silazak sa muzikom u narod, sve u potrazi za novom publikom

Mi smo zadovoljni. Pohvale su nam stizale čak i od političara, i sa ove i sa one strane, premda nikakvog političkog (pri)zvuka tu nije bilo. Raduje nas ovaj barem muzički konsenzus. Od građana smo mogli, recimo, čuti: "Šta je ovo, jesam li ja u Londonu...?". Zato nameravamo da ubuduće svakog 1. septembra budemo u Knez Mihailovoj ulici. Publika – iznad svega! Sopratutto, kako to kažu Italijani.