Udar na državnu tajnu

29. 11. 2010. 22:00

Uzdrmani smo, kao svet, političkim zemljotresom najvišeg stepena koji ruši najdužeg vladara svih sistema: državnu tajnu. Ustrojstva su dosad posrtala, pa i padala, pojedinačno: u ratovima, masovnim bunama, vojnim udarima, zavođenjima diktatura, demokratskim preobražajima, ali im je sada prvi put dramatično podriven zajednički, tradicionalni, osnov vanredne moći – monopol nad strogo poverljivim strateškim informacijama.

„Vikiliksovo” obelodanjivanje tajne američke diplomatske prepiske predstavlja, čini se, začetak globalnog puča protiv tajni. Jer, kad je provaljena jedna od njihovih najbolje čuvanih, najopskrbljenijih i najdalekosežnijih riznica, može se očekivati da će padati i mnoge druge – zvanični, pa i privatni, trezori.

Nasuprot Orvelovom Velikom bratu, simbolu totalitarizma odozgo, isprsio se „mali brat”, koji elitne igre iza kulisa iznosi na najširu javnu scenu. Šta iz tog obrta, nalik premeštanju bala iz luksuznih dvorana u hale za preradu mesa, može da proiziđe?

Najizvesnijim se čini da ulazimo u doba zaoštrenog dvoboja između klasične, tajnovite, državnosti i sve komunikativnije javnosti. Pri čemu može da se nasluti: dalekosežna trka u dosezanju prednosti, koja nagoveštava procvat „informacionog vodoinstalaterstva” – specijalizacija „i za zavrtanje i za odvrtanje slavina”.

Prva decenija novog milenijuma potvrđuje takvu slutnju. Postala je, reklo bi se, rekorder u istovremenom „šrafljenju” i „odšrafljivanju” razgranatih informativnih kanala.

Biti izvan uvida zainteresovanih danas je teže nego ikad. Tehnologija i njeni majstori omogućavaju da se prodire i u privatnost i u državnost, koje su se već međusobno isprepletale, mestimično toliko da je nemogućno sasvim ih razlučiti. Sve češće o vlasti „više saznajmo” nego što ona priznaje, dok njene službe o nama „više znaju” nego mi sami.

Ono što je košmar za diplomate, blagodet je za istoričare – ukazuje povodom „Vikiliksovih” otkrića britanski istoričar Timoti Garton Eš u „Gardijanu”, napominjući da su vrlo brzo sada na uvid hroničarima dospeli sadržaji na koje se nekad čekalo četvrt veka. Blagodet je, mislimo, i za novinare. Ako ni zbog čega drugog, a ono zato što s više argumenata mogu da se pozovu na zakone o dostupnosti informacija, po kojima ne sme da se kao državna tajna čuva makar ono što „svi znaju” a za šta nedostaje samo potvrda iz vlasti.

Nije, naravno, dobro ako se odaju nacionalne i internacionalne tajne. Ali, nije manje zlo ni kad se javnost zavarava – nasuprot njenim demokratskim ovlašćenjima.

Naravoučenije nadležnima moglo bi da se sroči u četiri stava. Prvo: ističite suštinu, ako i izbegavate detalje. Drugo: ne uobražavajte da će monopoli opstati vama dok ih na ostalim poljima, makar deklarativno, suzbijate. Treće: značaj otkrića „Vikiliksa” je rezultat vašeg kiksa u prethodne dve tačke. Četvrto: ne radujte se posrtanjima drugih jer su na udaru – sve tajne…