Novembarski lov na veštice

30. 11. 2010. 22:00

Sve je počelo tako što je jedan tajkun presekao istraživačko novinarstvo. To je ono novinarstvo kad tragaš za imenom svog gazde. Taj je, naime, priznao da je vlasnik jednih novina, a uz to je prozvao šefa države. A šef je reagovao kao i svaki normalan čovek: Zar da me prozivaju tajkuni!? I tako se grudva zakotrljala nizbrdo, kao, uostalom, cela naša privreda.

Odmah da se razumemo: nije kriv Monstrum, nego doktor Frankenštajn, koji ga je stvorio. A naši monstrumi su stvoreni devedesetih, da bi ih nova vlast posle održavala na aparatima. Mislim, državnim aparatima. I šta sad? Očekivati da budu saosećajni kao Bil Gejts je nerealno, a opet lupiti ih po gramzivoj tintari, kao car-baćuška Vladimir, nije demokratski. Znači, treba popraviti državne aparate, tako da se sami isključuju kad treba. A to ne treba da radi ni šef države, ni tabloidi, ni televizije, nego pravi majstori, oni nepotkupljivi, ako ih uopšte ima. Dakle, i ona latinska Hic Rhodus–hic salta (Ovde je Rodos, ovde skači), menja se u Hic Ciprus–hic saldo.

Za razliku od države, Crkva je podigla optužnicu protiv eksvladike Artemija. I tu su pare u pitanju. I ne samo pare. Bog zna šta je u pitanju.

Ipak su nas u novembru tri stvari zagrejale. Prvo onaj odozgo nam je, kao bonus, pustio lepo vreme, pa su se pojavili novi pupoljci na drveću. Zatim su ona dva džentlmena, Josip i Boris, pokazali da je zapadni Balkan Evropa. Neupućeni su mogli da pomisle da se to šefovi Danske i Švedske, onako hiperborejski, dogovaraju oko mosta Kopenhagen–Malme.

A treće? Treće je da katastrofa polako prelazi u epopeju. Zemljotres u Kraljevu je unesrećio mnoge ljude, ali je u glavama još većeg broja posložio čipove savesti i solidarnosti, koje nam je neko, poslednjih decenija, neopaženo izvukao iz hardvera. I tako će Kraljevo biti smešteno pod krov.

Za razliku od Srbije, kojoj crepovi lete na sve strane.