Suđenje nije dvoboj

01. 12. 2010. 22:00

Nedavno je završena rasprava o Nacrtu zakonika o krivičnom postupku. Kako je taj nacrt prošao na „sudu” javnosti? Pa, zavisi od sastava suda. Čini se da sudije i javni tužioci nisu imali vremena, a možda ni volje da temeljno prouče nacrt, tako da su javne rasprave u sedištima apelacionih sudova uglavnom bile prilično „beskrvne”. Međutim, na okruglom stolu koji je održala Advokatska komora Srbije, ovaj nacrt je izložen žestokoj kritici. Tada je i jedan član radne grupe koja je izradila nacrt ocenio da čak oko dve trećine njegovog teksta mora naknadno biti podvrgnuto ozbiljnoj jezičkoj korekturi. Kako nacrt ima više od 600 članova, samo rešavanje brojnih tehničkih omaški, jezičkih nejasnoća i nedoslednosti, zahteva puno vremena. Problem je međutim, mnogo ozbiljniji, jer je nažalost, ovaj nacrt i konceptualno veoma dubiozan.

Javni tužilac je stranka u krivičnom postupku i ukoliko se on više ne usmerava na oficijelno utvrđivanje istine nema nikakvih garancija da će istraga koju on vodi biti iole nepristrasna, jer zašto bi javni tužilac obraćao bilo kakvu pažnju na dokaze koji idu u prilog odbrani. U nacrtu je propisano da ako osumnjičeni smatra da je potrebno preduzeti određenu dokaznu radnju, predložiće javnom tužiocu da je izvrši. Ako javni tužilac odbije takav predlog ili o njemu ne odluči u roku od trideset dana, osumnjičeni se može obratiti sudiji, koji može naložiti javnom tužiocu da preduzme zahtevanu radnju. Ako se javni tužilac o to ogluši, radnju će preduzeti sam sudija ili će naložiti policiji da je obavi. Ovo je zaista neverovatno rešenje. Ono je istovremeno i nelogično i komplikovano i neefikasno. Njime se stvara čudna mogućnost da policija koja je podnela krivičnu prijavu, vrši radnje u korist odbrane u istrazi, čije je vođenje ona sama inicirala svojom krivičnom prijavom?!

Nebulozno je da se u Nacrtu novog Zakonika o krivičnom postupku, kao i ranije, omogućava podnošenje žalbe protiv presude i zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Dakle žalba je moguća i usled zasnovanosti presude na neistini, a da pri tom sud uopšte nema dužnost utvrđivanja istine. Kakve su šanse stranke da pobija presudu zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kada je ona sama primarno odgovorna za utvrđivanje činjeničnog stanja?

Eliminisanje načela istine u krivičnom postupku je suštinski izrazito nemoralno. Ako načelno smatramo da vršenje krivičnih dela nije moralno, a da se samo u krivičnom postupku može utvrditi da je učinjeno takvo delo, onda se to pitanje ne sme prepuštati čisto pravnotehničkom konstruisanju nekakvog dokaznog „dvoboja”, gde bi stranke iznosile svoje argumente i kontraargumente, a sud lišen „balasta” utvrđivanja istine, ili bar težnje ka istini, jednostavno arbitrirao koja je stranke bila uspešnija u dokaznom „duelu”.

Kažu da je osnovno medicinsko pravilo da lekar pacijentu ne sme odmoći, ako mu već ne može pomoći. Slično bi pravilo moglo, ili čak moralo važiti i za reformu našeg krivičnog postupka. Lako je uočiti da sadašnja verzija Nacrta zakonika o krivičnom postupku Srbije predstavlja pogrešan lek.

profesor Pravnog fakulteta BU