Dva škotska magarca
Сцена из румунског филма „Сутра”
Od našeg specijalnog izveštača
Solun – Opšta ocena: glavni takmičarski program 51. Solunskog festivala, daleko je bolji i uzbudljiviji nego u mnogim od prethodnih festivalskih izdanja.
Od šesnaest takmičarskih filmova (prvi ili drugi film autora), mali je broj onih koji zaslužuju lošije ocene. Među takve se mogu ubrojati, recimo, grčki film „Atemberg” Atine Rejčel Cangari, već nagrađen u Veneciji, zbog svoje pretencioznosti, stilskog disbalansa i forme, koja nije odmakla dalje od studentske vežbe, kanadski psihološki triler „Džo za Džonatana” Maksima Žiroa, kao i akcioni krimić „Kraljevstvo životinja” australijskog debitanta Dejvida Mičoda, koji su blede kopije po žanru sličnih američkih filmova.
Već na samom festivalskom početku viđen je izvrstan britansko-danski film „Magarci” Morgana Mekinona, šarmantna drama situacije sa elementima prijatnog, iako gorkog humora. Mekinon plete priču oko dva škotska penzionera i njihovog prijateljstva, otuđenja od porodice i potomaka, suočavanja sa bolešću, životnim promašajima, ali i životnim istinama i lažima koje su od njih načinile dva „najobičnija matora magarca”.
Simpatije publike i kritike osvojio je i rumunsko-francuski film „Sutra” Marijana Krisana, ljupka egzistencijalistička drama o dva čoveka koji ne govore istim jezikom (imigrantska priča), ali ostvaruju iskrenu i duboku komunikaciju, jer i jedan i drugi govore jezikom nade.
Visoke ocene, pre svega za visoku estetizovanost, a potom i za minimalističku, dirljivu priču o devojčici željnoj svoje majke, zavređuje i debitantski turski film „Zefir” Belme Baš. Za njim ne zaostaju ni francuski „Slatko zlo” Olivijea Kusemaka (malena glumica Anais Demustijer je u Karlovim Varima osvojila nagradu za najbolju žensku ulogu), niti „Eratum” poljskog reditelja Mareka Lečkog, fina i duboka drama o sazrevanju i odnosu sina i ostarelog oca.
O kvalitetima italijanskog filma „Četiri lica” Mikelanđela Framantina, originalnoj priči o protoku vremena u mikrokosmosu naših malih života, već je bilo reči na stranicama našeg lista, jer je on bio jedan od pobednika festivala u Motovunu ove godine. Ovom prilikom može samo da se doda da je i u Solunu dobio visoke ocene.
Prema glasovima publike koji se svakodnevno objavljuju u festivalskom biltenu, visoko se kotira i norveški debitantski film „Limbo” Marije Sjedal, snimljen u Trinidadu, u miljeu omanje kolonije belih, poslovnih ljudi i njihovih dokonih i nesrećnih žena (period sedamdesetih). Centralna ličnost ove zanimljive filmske priče je tridesetogodišnja Sonja, majka dvoje male dece i supruga nevernog muža inženjera (izvrsna uloga Line Verndal), koja se suočava sa samom sobom u nepoznatom okruženju, u kojem joj je namenjena uloga da ne radi ništa i da samo bude ukras svome mužu na dosadnim poslovnim prijemima. Film Sjedalove stavlja pod sumnju mogućnost iskrenih međuljudskih odnosa i otvara temu moralne dezintegracije. Glumci, uključujući dvoje dece, obavili su izvrstan posao, a osim Verndalove izdvajaju se i švedska diva Lena Endre, kao i Henrik Rafelsen i Brajan Braun.
Do kraja festivala, u takmičarskom programu biće predstavljeni još i rumunsko-austrijski film „Zaobilaznica”, egipatski „Mikrofon” i irački film „Mandu”.