ROM ILI CIGANIN?

01. 03. 2007. 16:04

Pitanja iz podnaslova postavio je učesnik rasprave o ovoj temi na sajtu B92 (bila je, zapravo, uzgredna, uz temu o kojoj smo izvestili minulog četvrtka) i odmah odgovorio:
"Kada se u svakodnevnom govoru koristi reč Ciganin, ona često znači nešto sasvim drugo od ′pripadnik jednog naroda koji poštujem jednako kao i svaki drugi narod′. Mnogo češće znači ′oni prljavi što žive u kartonskim kutijama, kradu, prose...′. Ta reč se često koristi i kao nešto što se izgovara da bi nekog uvredili, da bi se pokazalo da je ta osoba nepoštena, nepristojna, prljava (...).

Ukoliko imate prijatelja Roma, uz njegovu dozvolu možete ga zvati Ciganinom u vašem međusobnom odnosu, ali ne i javno. Jer kad to izgovorite javno, em oni koji čuju ne znaju vaše stavove, em podržavate stereotipe, em održavate tu reč i njenu simboliku.

Šiptar ima još više nivoa. Prvo, ta reč se u albanskom jeziku ne izgovara Šiptar već – Šćiptar, s vrlo kratkim ′r′ na kraju, i znači nacionalnu pripadnost. U srpskom se izgovara Šiptar i nema značenje ′pripadnik naroda kao i bilo kojeg drugog koji poštujemo...′ Ima značenje: ′To su oni, s belim kapama, što se kote ko zečevi, mrze Srbe, jako su prljavi, smrde na loj′.

U Nišu i Kruševcu, na primer, Srbe izbegle s Kosova često nazivaju Šiptarima. To otprilike treba da znači da ′nisu dorasli životu u urbanoj zajednici, prljavi su, pričaju kosovskim akcentom, ružni su...′ Zato kad ti kažeš Šiptar, Albancu s Kosova nije svejedno jer ne zna da li ti pod tim misliš isto što i on ili misliš pod tim ono što većina u Srbiji misli.

Zato treba koristiti naziv Albanac.

Uostalom, ako ti neko kaže: Zovi me Albanac, Šiptar me vređa, dovoljno je. A ne da krenemo da mu objašnjavamo kako treba da prihvati da je Šiptar, kako postoje istorijske, jezičke činjenice, bla, bla (…) Eto, valjda je sad jasnije?"

Na to je sledeći učesnik napisao:

"Hvala, ja iskreno reči Ciganin, odnosno Šiptar nisam doživljavao na taj način. Na primer, reč Šiptar sam doživljavao kao sinonim za Albance koji žive na Kosovu i Metohiji, Ciganin kao izraz za Roma koji živi u Srbiji. Nikako drugačije. U skladu sa novim saznanjima koja ste mi predočili ubuduće ću ih zvati Romima odnosno Albancima.

Još jednom hvala."

Ali, uključio se i treći, koji je imao drugačiji stav:

"Šta će se dobiti ako ti isti koji koriste izraze Ciganin ili Šiptar počnu da koriste izraze Rom ili Albanac u istu svrhu?

′Vidi ga onaj – pravi Rom!′

′Ako ne budeš dobar – daću te Romima′

′Pravi si Albanac′ ...

A to će se desiti, ovako ili onako, brže ili sporije, ako se oni koji te izraze koriste ne promene i ne shvate šta čine. Zamena jednog izraza drugim neće ništa promeniti. Samo će Ciganin postati Rom, a Šiptar Albanac, i to u svim situacijama.

Šta ćemo onda? Davati nove nazive?"

Pre dvadesetak godina izašla je knjiga, istraživanje o položaju Roma (Cigana) u našoj zemlji, koju sam prikazivao, pa se sećam da sam izvukao u naslov rečenicu jednog od učesnika ankete: "Ja sam Ciganin – država me zove Rom".

Država, njene institucije, pa i institucije pripadnika tog naroda zapravo žele da pokažu da nešto pozitivno čine. Da se pokažu kao stegonoše promena na bolje. Ništa ih ne košta.

Šta je bolje mom drugu Lokiju iz Obrenovca kad mu se ne budemo obraćali sa Ciganine, već sa Rome? Sve je to privid. Da se nešto, kao, čini. Magla, dimna zavesa.

Po celom svetu (na koji se u poslednje vreme za sve i svašta pozivamo) nazivaju se Ciganima: Gypsy – engleski, Tigan – rumunski, španski – Gitano... Francuzi imaju veoma poznate cigarete bez filtera "žitan"... Zamislite da se poznate cigarete preimenuju u – "romkinja". Itd.

Nemaju samo pojedine nacije pogrdna značenja. Imaju ih i pojedine klase, staleži, društvene grupe.

Na primer, kada se nekom kaže: seljačino jedna! A ni to nije dovoljno. Ima još: gegula, gedža, opanak... i šta ti ja znam.

Mada ga država nije podržavala, selo je našu državu održalo u životu. Naročito u istorijski najtežim trenucima.

Ali uzalud. To nije promenilo društveni stav prema seljacima. Zato je država svojevremeno (kao što se čini sa Ciganima) pokušala da promeni njihovo ime. Pa su počeli od najblažeg: seljanin. Pa – ratar. (Ali nisu svi seljaci ratari.) I na kraju – individualni poljoprivredni proizvođač.

Tako da je neko mogao reći: ja sam seljak, a država me zove individualni... itd.

Ima jedna narodna izreka: "Zovite me i bokalom, ali nemojte me razbiti."