Metalci na otpadu
Слободан Петровић
Nekada moćni metalski kompleks Beograda više ne postoji. „Zmajevi” kombajni, alatne mašine „Lole” ili brzi čamci „Brodotehnike”, zajedno sa još desetinama dinosaurusa samoupravne socijalističke ekonomije, poput „Rekorda”, „Jugostroja” ili „21. maja”, sahranjeni su na otpadu tranzicije. Simboli industrijskog razvoja druge Jugoslavije, načeti tokom Miloševićeve vladavine, izdahnuli su tokom poslednje decenije privatizacije, nesposobni da se prilagode novom, tržišnom lancu ishrane. „Industriju moramo da stvaramo od početka. Rakovica je bila motor nekadašnjeg razvoja, a kada bi 25.000 radnika izašlo na ulice, celoj zemlji su se tresle gaće. Sada te fabrike imaju samo ime i pločicu, radnici su ostali bez gaća, a oko pustih zgrada i pogona šetaju psi.” Ovo je opelo za metalce, koje „služi” sekretar Udruženja za metalsku industriju Privredne komore Beograda Simo Bobić.
Ali dva izranavljena giganta ipak pokazuju znake života. Još su u vlasništvu države, jer niko nije želeo da ih kupi. Njihovi fabrički pogoni izgledaju avetinjski, ali žilavi traktoristi u IMT-u i IMR-u odolevaju izumiranju. „Ne znam da li je još neko osim nas živ u Beogradu”, priznaje generalni direktor IMT-a Slobodan Petrović, svestan da pripada kasti poslednjih beogradskih metalaca. Pre 10 godina bilo ih je 82.000, sada ih je jedva 12.000. Predsednik Samostalnog sindikata metalskih radnika Beograda Milojko Surudžić kaže da, osim IMT-a i IMR-a, još nije privatizovan samo Teleoptikov „Žiroskop”.
Dok sindikalista za kraj epohe metalskih radnika i nestajanje čitavih industrijskih kvartova u Beogradu optužuje „bezdušni kapitalizam” i „katastrofalnu privatizaciju”, posle koje su kupci, umesto da nastave sa proizvodnjom, oterali radnike, kako bi se dočepali skupog zemljišta, direktor IMT-a tvrdi da je najveći problem nasleđeno stanje iz vremena hiperinflacije, kada se novac štampao u tri smene u Topčideru, a onda su se, preko protočnog bojlera zvanog „Beobanka”, delile plate radnicima i čuvao socijalni mir. Sada IMT ima više od 800 radnika, a 1989, koja važi za godinu rekorda, traktore je sklapalo više od 10.000 ljudi. Te godine proizvedeno je 42.500 traktora, koji su završili na njivama u 80 zemalja sveta. To zaista izgleda kao naučna fantastika u odnosu na broj traktora koji uz porođajne muke izlaze iz pogona smeštenih pored ekskluzivnih poslovnih zgrada koje su nikle oko IMT-a: od 1992. do danas, godišnje se proizvede između 1.000 i 4.000.
„Kada su početkom devedesetih godina sankcije stupile na snagu, parlament je izglasao zakon da zbog sankcija niko ne može ostati bez posla. Morali smo da zadržimo sve zaposlene, a proizvodilo se sa svega pet odsto kapaciteta. Ako ne računao cementare i pivare, sve fabrike metalskog kompleksa su bile prezadužene, sa viškom radne snage i zastarelom tehnologijom. Poslednje mašine kupljene su pre 25 godina”, podseća Petrović.
Vreme je prošlo, njihovo mesto na tržištu zauzela je konkurencija. „Izvozimo u sve bivše republike SFRJ. Ide naročito dobro u RS, zbog subvencija tamošnje vlade koje se kreću od 3.500 do 4.000 evra po traktoru. Naš izvoz od 2002. do 2008. kretao se na nivou od šest miliona evra. Poslednje dve godine – od tri do četiri miliona. Sada radimo na izvozu za Etiopiju i pokušavamo da napravimo model zajedničke proizvodnje sa Libijom”, ukazuje direktor.
Novobeogradski traktoristi nisu rado viđeni u bankama, ne mogu da dobiju kredit, čak i za izvozne programe. Dve decenije posluju tako što uzimaju avans od kupaca. Propala su dva tendera, kada su se izložili prodaji. Na prvom i nije bilo ponuda, a na drugom su stigle tri. Čak je bio potpisan ugovor sa konzorcijumom iza koga je stajao Filip Cepter, vredan 121 milion evra, ali se već nazirala globalna kriza, tako da je jedan od najbogatijih Srba u poslednjem času odustao od kupovine. Naravno, Cepter nije imao ambiciju da pravi traktore, već je interes bio u 37 hektara zemljišta neposredno pored „Erport sitija”.
Ali, da priča o crnom talasu metalskog kompleksa ipak ne mora da ima tragičan kraj, svedoči slučaj poslednje uzdanice Rakovice. Da li je sreća u nesreći što ni IMR nije privatizovan?
„Izgleda da je tako, ali su radnici održali sami sebe”, kaže generalni direktor IMR-a Zoran Radosavljević. Iako su nekada imali 5.000, sada imaju svega 760 radnika, ali su kao proizvođači traktora i motora još prisutni u Egiptu.
„Pokušavamo da se vratimo i na sever Afrike, pa i u Kongo, Keniju, Etiopiju i Nigeriju. Mislim da to tržište može da proguta svu godišnju proizvodnju IMT-a i IMR-a”, optimista je Radosavljević, ali ne samo zbog maglovitih šansi, već zbog spektakularnog ugovora koji je pred potpisivanjem. Naime, pre izvesnog vremena, ambasador jedne od pomenutih afričkih zemalja predložio je posao od koga se depresivnim rakovičkim metalcima zavrtelo u glavi. Pregovore je preuzela država (Ministarstvo ekonomije) i za sada sve informacije o količini traktora i vrednosti posla drži pod najstrožim embargom, ali se pretpostavlja da je reč o petogodišnjem izvozu traktora vrednom 160 miliona evra. Državni sekretar Ministarstva ekonomije Nebojša Ćirić, koji pregovara sa afričkim partnerom, nije želeo da za „Politiku” govori o detaljima aranžmana koji može konačno dokazati da dinosaurusi ipak mogu da ožive.
Aleksandar Apostolovski
-----------------------------------------------------------
Seliće se, neće se seliti
Stara ideja o preseljenju IMT-a još se ne ostvaruje. Prva ideja je bila da se IMT preseli na plac IMR-a u Rakovicu. Onda se neko setio da obe fabrike zajedno „idu” u Barič, kako bi se zemljište prepustilo državi. Obe fabrike ukupno imaju 47,6 hektara građevinskog zemljišta. Međutim, navodi direktor IMR-a Zoran Radosavljević, u Bariču bi morala da se diže fabrika sa ledine, a stara tehnologija ne bi mogla da se preseli. Kupovina nove tehnologije je investicija vredna između 100 i 150 miliona evra. Postoji i treća opcija: da se IMT preseli u pogone nekada čuvenog DMB-a.
Prema rečima njegovog kolege, direktora IMT-a Slobodana Petrovića, sada nema para iz budžeta ni za fizibiliti studiju o preseljenju fabrike, a da li će ga biti u idućoj godini, videćemo posle glasanja o budžetu. Postoji interesovanje tri britanske komercijalne banke za kredite za izgradnju novog IMT-a, a britanska agencija za osiguranje izvoznih kredita je spremna da obezbedi osiguranje takvog kredita. Srpska strana, u ovom slučaju država, treba da obezbedi 15 odsto učešća i kontragarancije za otplatu ostatka kredita.