Polemičar, užeglog znanja

24. 12. 2010. 22:00

Nevoljno odgovaram na tekst koji se guši u mržnji i čiji je autor nesposoban da poštuje drugog i drugačije mišljenje. On ne uvažava ni činjenice, cenzuriše ih, i a priori potcenjuje sve što njemu nije poznato

Ne postoji „naučna teorija” da Orijent počinje čim se zakorači iz Beča. Postoji samo ofucana anegdota o Meternihu i Renvegu i nije „veoma stara”. Ne postoji ni druga „teorija”, pogotovu ne „vrlo stara”, da Orijent počinje čim se iz Zemuna pređe u Beograd. Tačno se zna gde je Orijent i gde je bila granica između Habzburške i Otomanske imperije, Ljušić može to da vidi, recimo, u Larusovom Atlasu Historique Mondial (autor Georges Duby).

Kako su Srbi „bežali” od Dunava, neka se Ljušić osvedoči pogledom na gradske planove Beograda iz 19. i početka 20. veka. Nema ni traga bilo kakvoj privrednoj, stambenoj, kulturnoj infrastrukturi na obalama.

Smešno je govoriti da je Beograd 1839.i 1841, tada bedan i jadan,bio „prestonica na Dunavu”, niti je Srbija bila „nezavisna država”. Suverenitet joj je međunarodno priznat tek na Berlinskom kongresu 1878.

Beograd nije bio izložen ratnom paklu 1914. i 1915. „samo zato što je bio pograničan grad u ratu sa Austro-Ugarskom”, već zbog ubistva austrijskog nadvojvode Ferdinanda i supruge Sofije koje su organizovali srpski oficiri sa Apisom na čelu i koji su pre toga u samoj Srbiji likvidirali mnoge protivnike.

Državni udar na Obrenoviće nije bio 1839, već počinje 1834–1835.sa Miletinom bunom i okončava se 1842.

Ljušić tvrdi da ni njemu ni „povesnicima” nije poznat i jedan slučaj hvalisanja „ustavobranitelja” o silovanju žena i deflorisanju (napisao sam povaljivanje, ali Ljušić to pretvara u silovanje da bi povezao sa događajima u Bosni devedesetih), da podataka o tome u srpskoj istoriografiji nema. U čuvenim Memoarima Stefana Stevče Mihailovića povesničar može da pročita:„Vikali su na Knjaza Miloša zbog ženskih, ali je M. (jedan od savetnika) tom prilikom rekao: da je on obeščastio 7 devojaka, R. (drugi savetnik) više od 50, drugima se (savetnicima) ni broja ne zna, samo je ta razlika, što je Knjaz davao nagrade i svaku usrećio, a oni su samo beščastili bez pare i dinara (kao Turci). R. je kćer slavnog vojvode Stevana Sinđelića – svoju ženu – udao za pandura.”

Ljušić prvo negira da je Josif Šlezinger dva puta pretučen, a zatim tvrdi da jeste, ali da nije dobio batine samo on, „dobili su ih i mnogi drugi Srbi, ali on je bio Jevrej, te ga samo zbog toga novinar i pominje...” Ne delim rasnu i nacionalnu opsednutost i netrpeljivost sa ovim profesorom. Za koga je i zbog čega je važno koje je nacionalnosti žrtva fizičkog i političkog nasilja? Šlezingera sam pomenuo ne kao Jevrejina, nego kao kompozitora. Ili Ljušić smatra da je Gospodar Vučić bio u pravu kada je tukao Jevrejina, ali ne i kada je tukao i „mnoge druge Srbe”? Dobro je što Ljušić makar priznaje da je Vučić tukao mnogo i mnoge. Taj je tukao i majku, i to tako da se crna i modra od batina,proklinjući ga da mu je Turčin otac,jedva kretala četvoronoške. Toma Vučić Perišić je jedna od najmračnijih figura u srpskoj modernoj istoriji – nasilnik, pljačkaš, terorista, zaverenik, uzurpator, izdajnik. Od pristalica dinastije Karađorđević proglašen je srpskim herojem i nažalost jedna od najdužih ulica u Beogradu nosi njegovo ime. Ali nema ulice sa imenom Šlezingera.

Grupu ljudi koja je izvršila državni udar propaganda Karađorđevića je divinizovala i nazvala ih „ustavobraniteljima”. Marksistički istoričari su kasnije prodavali besmislenu tezu da se radilo o sukobu kapitalista sa feudalcima. Takozvani ustavobranitelji su, što je najteže, bili izdajnici i njihovi savremenici su ih nazivali „sultanovcima”. Celu tadašnju pobunu su podstakli, podržali, dali logistiku, priznali je – Turci sa Kalemegdanske tvrđave i Porte. Vučić je mitio sa hiljadama zlatnika iz državne kase turskog pašu, vezira i sultana. Koliko su novaca opljačkali iz državne kase, dali na mito i međusobne nagrade može se videti u iscrpnoj i izvanrednoj studiji Radomira J. Popovića „Toma Vučić Perišić” (recenziju upravo pisao Radoš Ljušić). Kako su Obrenovići opljačkani može profesor pročitati u knjizi „Život i rad generala Ranka Alimpića” njegove udovice Mileve. U državnom Arhivu Srbije u fasciklama MUD-a ima bezbroj dokumenata o nasilju i pljački sultanovaca, o progonu državnih službenika i zanatlija stranaca,tzv.nemčkara,preko Save u Zemun. Tražio se izgon svih stranaca, svih koji nisu iz Srbije (čak i Bosanaca), da bi se napravilo mesta za „naše”. Uzurpatori su podmićivali državnim novcem „narod” na Vračaru nekoliko meseci, sve dok im Čartorijski u Parizu nije isposlovao priznanje, posle kojeg su morali i drugi put, organizovanije, da „biraju” Aleksandra Karađorđevića.

Sve to Ljušić hoće da relativizira stavom da je to bilo normalno jer se radilo o „jednoj dinastijskoj pobuni, odnosno građanskom ratu dveju dinastija, koje svuda u svetu prati nasilje”. Puno izmišljotina u polurečenici. Tada nisu postojale dve dinastije. Nije bilo nijedne. Nije bilo ni građanskog rata. Postojalo je samo nasilje sultanovaca. Miloš je od Porte tek dobio pravo da bude nasledni knez, a Aleksandar Karađorđević pre pobune nije bio „dinastija”. Motivi pobune su bili u ličnim interesima nekolicine skorojevića iz Miloševe blizine koji su se korupcijom obogatili i kojima je zasmetao knez jer su hteli da budu još moćniji i da rukovode zemljom.

U naporu da sakrije sve što je divlje i ružno u našoj prošlosti Ljušić pokušava cinično da uveseli i životne prilike Vuka Karadžića, pa tako razdragano tvrdi da je Vuk bio „jedan od prvih srbijanskih penzionera” i da je njegovo delo, na kraju krajeva, priznato. Preporučujem profesoru Ljušiću da pročita studiju Miodraga Popovića „Vuk Stef. Karadžić”, kao i mnogobrojna pisma samog Vuka pa da vidi da li je i koliko u Srbiji bio hvaljen i da mu je posle svake male pomoći uvek sledilo veliko ponižavanje. Vuk je pobegao iz Beograda da umre u Beču, ozlojeđen maltretiranjem Ilije Garašanina i mnogih drugih. Umro je u bedi pripremajući ličnu biblioteku za prodaju, da bi porodica posle njegove smrti mogla da se prehrani. Njegove kosti iz Beča su u Beograd prenete tek 1897, 33 godine posle njegove smrti.

Potcenjivanja i insinuacije

Pre nego što počne da potcenjuje Alana Skeda i Davida Lavena Ljušić bi trebalo da nabavi njihove knjige, makar ih pročita, ako neće da ih prouči. Spisak njihovih izvora je dugačak, bibliografija masovna i ozbiljna. Alan Sked je đak čuvenog britanskog istoričara A.J.P. Tejlora i priznati svetski autoritet za istoriju Habzburga. David Laven predaje italijansku istoriju (specijalnost mu je Rizorđimento) na Univerzitetu u Mančesteru i italijanskim i američkim univerzitetima. Ni oni, niti ja, citirajući njih, nismo napisali, kako nam Ljušić podmeće, da je „Veneciji bilo bolje pod Habzburzima”. O kulturnom i prosvetiteljskom uticaju Austrije u Italiji Ljušić može pročitati za svoju netrpeljivost iznenađujuće stavove samih Italijana – Itala Zveva i Klaudija Magrisa. Ni Sked, ni Laven, a ni ja nismo tvrdili, kako podmeće ovaj profesor, da bi svi evropski Sloveni trebalo da žive u dunavskoj monarhiji. Prvo, ona ne postoji. Drugo, svi evropski Sloveni imaju svoje države. Priča se odnosila na stavove Meterniha, a o Meternihu i austroslavizmu i nacionalnim jezicima zamolio bih Ljušića da pročita pored Alana Skeda i trotomno delo Dušana Popovića „Srbi u Vojvodini”, kao i poljskog istoričara Tomasz Kamusella „The politics of language and nationalism in modern central Europe”.

Ljušić insinuira, jer je neobavešten,jer je zlonameran polemičar i užeglih znanja. Zlonameran prema zemlji u kojoj živi jer je gura u provincijalizam i izolaciju. Nezdravo je biti jatak zlikovcima iz prošlosti, i od nauke praviti skrovište za njihova nedela.

Evropska komisija upravo usvaja Dunavsku strategiju koja je od velike važnosti za razvoj Srbije. O tome može profesor više da pročita u specijalnom dodatku dnevnog lista „Danas” od 4-5.decembra ove godine. U tom dodatku se nalazi esej Dejana Medakovića „Reka jedinstva Evrope”. Pre nego što Dejana Medakovića optuži i proglasi za „rajetinsku dušu”, neka Ljušić pročita i ovaj tekst. Medaković piše: „U svim tim procesima, prepletima različitih kultura, Dunav se pretvorio u kralja svih evropskih reka i žilu kucavicu evropskog krvotoka, a tu svoju ulogu sačuvaće vekovima.” Samo je o tome bilo reči u mom tekstu, a citirao sam Angelu Merkel da bih kod nas osnažio ugledanje na ozbiljne i velike nacije u Evropi, a ne na palanačke bašibozuke i korupcionaše čiji je jezik „brate, ovoo-onoo” i namigivanje, kakve bi Ljušić da pretvori u nacionalne likove i sa njima plete srpsku istoriju. Tako ispletena bila je alibi za one koji su nas uveli u rat i sankcije devedesetih i danas je srpska privreda na dnu, a u Beču i široj okolini, ne plašeći se, kao Ljušić, obnove dunavske monarhije, živi više Srba nego u istočnoj i južnoj Srbiji.