Upišite: bez religije
Стари пасош СФРЈ (фото Л. Адровић)
Prominulo je blizu dvadeset godina otkako sam drugog majskog dana 1992. godine, u predvečerje pakla u uzavrelom bosanskom loncu, poslednjim autobusom, pobegao iz rodnog Doboja i stigao u Beograd, kao izbeglica.
Kao i uvek, Beograd me dočekao otvorena srca, široke duše. Dobio sam kartu za besplatan gradski prevoz, pravo na zdravstvenu zaštitu i kupanje u bazenima. Kao i uvek, prigrlila me i ,,Politika,, čiji sam dopisnik iz Doboja i severne Bosne bio dve decenije. Tadašnji šef Dopisničke redakcije, Vlada Mandić rekao mi je da mogu koristiti telefon i telefaks za vezu sa svojom porodicom u Nemačkoj gde sam nameravao da odem.
Više puta sam pokušavao u Ambasadi SR Nemačke da dobijem vizu, i uvek bez uspeha. Krajem maja, faks iz Bremena. Moj sin Toni napisao je da dođem do nemačke granice, gde će me on čekati.
Još 1989. godine, moja starija kćerka Snježana i sin dobili su pravo na stalan boravak u Nemačkoj. Sa pasošem SFRJ moglo se preći još samo preko Mađarske i Austrije. Kupio sam autobusku kartu do Minhena - i krenuo na put neizvesnosti, sa puno straha.
Na nemačkoj granici čekali su me sin i njegov radni kolega, Nemac, koji je posle dugog ubeđivanja uverio policajce da sam iz Bosne, gde je besneo rat, da sam izbeglica i da imam pravo da se pridružim porodici u Nemačkoj. Stigli smo u Bremen, u rano jutro, 30. maja, i moj sin, još sa vrata, rekao je mojoj mlađoj kćerki Maji, tada tinejdžerki:
- Doveo sam tatu kao poklon za tvoj rođendan!
U leto 1991. Maja je otišla u Bremen i ujesen je krenula u Gimnaziju, bila jedini stranac i odličan đak. Bila je najbolja u razredu - iz nemačkog jezika. Naučila je i engleski, francuski, španski, portugalski, ruski, persijski, turski; zatim je na Kolumbija univerzitetu u Njujorku magistrirala, sada na univerzitetu u Prinstonu priprema doktorsku disertaciju.
Dan-dva po dolasku u Bremen, otišao sam u policijski biro da se prijavim. Na prijavi je bila i rubrika: religija. Napisao sam ortodoks, to znači lice pravoslavne vere. Službenik me ozbiljno pogledao i tiho rekao:
- Nemojte pisati ortodoks, jer ovo vreme nije baš dobro za Srbe. Upišite: bez religije.
Tako sam i uradio ne sluteći da će baš ovo - bez religije - biti razlog da me još jedan
Nemac zaštiti.
Mlađoj kćerki bila je potrebna pomoć za školovanje i ubrzo sam počeo da radim. Čistio sam hodnike i stepenice na Aerodromu u Bremenu, i nije mi bilo teško. Teža je bila obaveza da se redovno javljam policiji, u početku svakih šest meseci, zatim svaka tri i onda jednom mesečno. I uvek upozorenje: vraćajte se u svoju zemlju ili ćete biti proterani. U svoju zemlju? Imam li ja svoju zemlju? Jugoslavije više nema. Bosna? (Moj stan u Doboju bio je drugog dana posle mog odlaska provaljen, opljačkan i opustošen). Srbija? Hrvatska? Gde da se vratim: ja Srbin, žena Hrvatica, deca Jugosloveni, unučad?
Vremena za izbeglice u Nemačkoj bila su sve teža i pretnja da ćemo biti proterani čula se svakog dana. U međuvremenu sam doznao da Sjedinjene Američke Države primaju pogorelce iz Bosne i zatražio sam useljenje u ,,obećanu zemlju,,.
Čekajući odobrenje, jednog dana osetio sam užasne bolove u stomaku, lekari su rekli: kamen u žuči, i hitna operacija. Već sutradan, u moju sobu došla su dva mladića i počela priču kako sam preživeo jer me spasao bog Jehova i kako... Oni su u bolničkom kartonu pronašli da sam u rubrici religija napisao isto što i u policiji - bez religije i pomislili: evo još jedne ovčice u Jehovinom stadu. Možda bi i nastavili da me gnjave da ih nije presekao Nemac koji bio sa mnom u sobi:
- Ako odmah ne odete, zvaću policiju!
Nemac je hteo da podigne slušalicu, ali su mladići brzo pobegli.
Krajem 1977. odobreno je useljenje u Ameriku. Moja kćerka Maja, supruga i ja već smo u Nju Jorku, 17. februara 1998, pred ponoć. Sve troje sa puno strepnje, bez pasoša i sa svega nekoliko dolara u džepu.
Danas sam već desetu godinu na Floridi, u Sant Pitersburgu, lepom gradu, na obali Meksičkog zaliva. U predahu između jutra i posla, na plaži, koja je duga oko trideset milja, šetam ispred hotela Don Ce Sar, gde radim već punu deceniju, i često, u mislima, vidim i Doboj, i “Politiku”, i Beograd.
Vidim i svoje davno objavljene tekstove u ‘’Politici’‘ i posebno me obuzme radost, kada u mašti, ugledam napis na gotovo celoj strani ispod koga su dva imena: Vasko Ivanović, Savo Petrović. I često čujem glas svog prvog šefa Dopisničke redakcije Ranka Đukića koji mi, sada vrlo davne 1971. godine, reče da od stotinu i više dopisnika ‘’Politike'' u Jugoslaviji moji tekstovi spadaju
među pismenije. Čujem i glas Vlade Mandića koji mi, sada već davne i 1992. godine kaže:
“Politika” je tu da ti pomogne...
O, da! Čujem i reči one trojice Nemaca koji su mi pomogli da lakše podnosim izbegličke dane.
Dane? Prohujale su, evo, i godine mnoge i bezmalo dve decenije...
Ponekad mi, kao i svakom apatridu, bude hladno oko srca. Ali, danas je na Floridi nebo kristalno plavo i more zanosno šumi i Sunce toplo greje... i, ipak, život može da bude tako lep.