Marka koja se ne reklamira

08. 01. 2011. 22:00

Д.Стојановић

Pre nekoliko dana jedan strani košarkaški vebsajt proglasio je Dejana Bodirogu najboljim evropskim košarkašem protekle decenije, a mi na ovom stupcu podsećamo da se navršilo dve decenije otkako je započeo karijeru. Nedavno je u Novoj Gorici doskorašnji selektor Turske Bogdan Tanjević, uz čašicu vina i desetak drugova, ispričao o jednom razgovoru sa svojim prijateljem Krešimirom Ćosićem koji ga je pozvao dok se Jugoslavija raspadala. Ćosić, tada trener Zadra, nazvao je Tanjevića koji je vodio Stefanel iz Trsta, i rekao mu: „Imam jednog klinca iz Srbije koga bi trebalo da uzmeš, odličan je, a ovde mu više nema mesta jer rat počinje“. Tanjević mu je odgovorio da ne može da dovede dečaka u klub jer su mu vezane ruke zbog tadašnjih pravila (maksimum dva stranca, a Stefanel je već imao dva iskusna, skupo plaćena Amerikanca). A onda mu je Ćosić, koji nije imao običaj da viče, podviknuo: „Slušaj me, ludi Turčine (to je nadimak B. T. – prim. aut.), uzmi ovog dečaka, tvrdim ti da će ti se višestruko isplatiti“. I „Turčin“ ga je poslušao...

Osamnaestogodišnji košarkaš je prva tri meseca živeo kod Tanjevića, u njegovom stanu u Trstu, a već dogodine Evropom se pronela vest o najmlađem strancu u istoriji Italijanske lige. U sezonu 1992/93. zakoračio je sa 19 godina, a noć uoči svog 20. rođendana svima je bilo jasno kakvu je uslugu Ćosić napravio Tanjeviću: Bodiroga je 1. marta 1993, u meču Stefanel–Panasonik 90:89 odlučio meč, s 51 poenom. Pre pola godine, u Parizu, predsednik KS Italije Dino Menegin nam je pričao o toj noći, kada je s pune 42 godine pristao da bude „vodonoša“ jednom klincu iz Srbije: „Kad se meč završio, stekao sam utisak da je Bodiroga mogao još pet takvih utakmica da igra i da se ne umori“.

Dejan Bodiroga se rodio 2. marta 1973. u Zrenjaninu, a pred kraj svoje karijere sve više je počeo da se okreće mestu svojih predaka, Trebinju, u kome je 2006. otvorio svoj međunarodni kamp, uz pomoć prijatelja među kojima je i vladika Grigorije s kojim vodi velike fudbalske „bitke“.

Za njegovo ime vezani su mnogi rekordi, ali i paradoksi. Veliki partizanovac koji nikada nije igrao za Partizan (zato što nije prošao na probi), veliki patriota koji je dao sve što je mogao reprezentaciji, ali koji nikada nije igrao ni u jednom domaćem klubu. Nosio je dresove Stefanela (Trst), Olimpije (Milano), Reala, Panatinaikosa, Barselone i Lotomatike (Rim), od 1992. do 2007. Za nacionalni tim igrao je od 1995. do 2005, propustivši samo EP u Švedskoj 2003, a osvojio je sedam medalja (pet zlatnih i po jednu srebrnu i bronzanu). Nebrojeno puta bio je igrač odluke, vodeći „plave“ kao kapiten do zlatnih evropskog i svetskog vrha, 2001 (Istanbul) i 2002. (Indijanapolis).

Prvi je naš sportista odlikovan Ordenom Svetog Save prvog stepena. Jedan je od retkih koji nikada nisu bili zanimljivi tabloidima, ali i koji nikada nisu snimili reklamu, mada su mu neke kompanije nudile „malo bogatstvo“ za to.

Oženjen je Ivanom s kojom ima sina Nikolu (6). Od pre dve godine živi u Beogradu u kome je pokrenuo nekoliko poslova koji nisu vezani za košarku. Ipak, nije nemoguće da ga uskoro opet vidimo u košarci, na nekoj od funkcija u KS Srbije, možda čak i na mestu predsednika.

Aleksandar Miletić