Hajde Jano, kuću da prodamo...

15. 01. 2011. 22:00

Ko kaže da Srbija nema izbor u pogledu boljeg života uprkos krizi, besposlici, visokoj inflaciji, budžetskim i drugim deficitima? Ima. Još kako. Dovoljno je, kao što je učinjeno 1997, da ove godine proda „Telekom”, uzme tih 1,3 ili 1,5 milijardi evra i krene da ih troši na plate, penzije i kupovinu socijalnog mira, a partije na vlasti tako dobiju još jedan mandat. Po onoj narodnoj „Hajde Jano, kuću da prodamo, da prodamo, samo da igramo”...

I koliko ta „igra” može da potraje?

Dve, eventualno tri godine, tvrdi urednik biltena „Mesečne analize i trendovi” Stojan Stamenković.

A posle?

Već 2014. Srbija, po tom scenariju, pada u finansijski kolaps, a međunarodne kreditore moraće da moli za novi reprogram i refinansiranje spoljnih dugova. Biće gore nego što je bilo 1982, kada je ondašnja SFRJ priznala bankrot. Ko pamti ta vremena, setiće se 1983. – bonova za ulje, šećer, kafu i deterdžente, vožnju automobila na par-nepar, ograničenja u potrošnji struje... i privredne stagnacije. Imamo li alternativu, pitamo Stamenkovića.

Imamo, kaže, ali ona je mnogo teža i njeno sprovođenje zavisi od spremnosti i snage naših političara da izgube sledeće izbore, jer zdraviji način borbe za bolji život traži velike početne žrtve, štednju i odricanja, a to niko, nažalost, ne čini u predizbornim godinama.

„To je ono što me u svemu ovom najviše plaši”, kaže Stamenović, koji još od 1974. vojuje s misijama MMF-a, ali i premijerima raznih fela i boja.

Mi treba da budemo svesni, upozorava, da u svetu više nema jeftinih para, niti je spreman da nam ih pozajmljuje. A mi smo, kao narkoman, navikli, bar u prošlih sedam-osam godina, da stalno živimo na tuđ račun. Da pojedemo svoj BDP, dakle sve ono što smo tokom jedne godine stvorili, ali to nam je malo, pa pravimo i spoljnotrgovinski deficit od bar 23 do 24 procenta nacionalnog kolača. E, više toga nema. Lane smo za jedanaest meseci u platnom bilansu imali 1,3 milijarde evra veći odliv od priliva po svim osnovama. Nastavimo li s prelivanjem kapitala u potrošnju i odbranom kursa, za koju smo 2010. potrošili 2,4 milijarde evra, ostaćemo i bez deviznih rezervi.

U nekoliko narednih godina očekuju nas velike otplate dugova i kamata. Naše obaveze u ovoj i narednim godinama su između 35 i 40, a normalno je da budu ispod 25 odsto vrednosti izvoza robe i usluga. Biće dobro, smatra naš sagovornik, ako deo para od „Telekoma” damo za otplatu ranijih skupih zajmova.

Ima li izlaza?

Moglo bi ga biti, kaže, Stamenković. Ako od tog malog nacionalnog kolača, kada platimo i vratimo sve ono što moramo, najveći deo uložimo u investicije. U potrošnju, a to znači standard građana, od očekivanog rasta BDP-a od oko tri odsto ove godine može da ode 0,5, maksimalno 0,7 odsto – da bi posle dve godine i potrošnja i standard mogli postepeno da rastu. A ako taj rast BDP-a bude skromniji i ta brojka mora biti manja.

Pitamo Stamenkovića šta je sa stranim investicijama, jer nam ministri najavljuju četiri milijarde dolara. Sudeći po onome gde se Srbija ovog časa nalazi na raznim rejting listama, a po ekonomskim slobodama je na 101. od 179 zemalja, te se i tolike pare teško mogu privući. Za 11 meseci 2010. u Srbiju je ušlo svega 760 miliona evra stranih direktnih investicija. A za ovu godinu svi, od MMF-a pado OECD-a, revidiraju svoje početne privredne prognoze naniže. A kada velikim zemljama ide rđavo, ni nama ne može biti bolje, smatra Stamenković.

U šta ulagati? Šta nas najbrže može pokrenuti i doneti nova radna mesta, plate, a time i bolji standard, život?

Za Stamenkovića ni to pitanje nije sporno – industrija, poljoprivreda i infrastruktura, čiji je razvoj pretpostavka ulaganja u razvoj industrije. U prošlih sedam, osam godina imali smo solidan rast BDP-a od 5,4 odsto u proseku. Ali – čega? Mobilne telefonije, finansijskih i drugih aktivnosti, trgovine nekretninama... A od toga ništa ne možemo da izvezemo. Došlo je do zamiranja industrije. Naš izvoz sveo se na hranu i osnovne metale. Moramo da investiramo u nove industrije i tehnologije, ali i infrastrukturu, koja nije samo Koridor 10, već i železnica, telekomunikacije, internet veze... Investicije moraju da imaju, već od ove godine, dvocifrene stope. I to ne bilo kakva ulaganja, već ona, poput „Fijata”, koja će pokrenuti još mnoge male i srednje pogone i fabrike. Strane investicije, sem kapitala, donose tehnologiju, brendove, tržište, ali da bi došle moraju se stvoriti uslovi za to – infrastruktura, efikasna pravna zaštita, efikasne procedure..., umesto haosa kakav je danas ovaj s građevinskim zemljištem i legalizacijom.

Na Srbiji je i njenim političarima, kaže na kraju Stamenković, da odaberu razvojni put u narednih nekoliko godina ili za celu deceniju. Nikome, a ponajmanje njima, ništa od ovoga nije nepoznato. Pa i posledice. Pitanje je samo šta će prevagnuti – kratkoročan izborni cilj, po cenu višegodišnje stagnacije posle toga, ili dugoročan razvoj po cenu velikih odricanja.

Slobodan Kostić