Poniženje kao način života

16. 01. 2011. 22:00

Административни прелаз Кончуљ (Фото Ж. Ракочевић)

Končulj – Kad je ugledao automobil s novim registarskim tablicama MUP-a Srbije i oznakom Vranje,kosovski policajac s prelaza Končulj (Bela zemlja) kod Bujanovca odmah je napustio svoju belu kućicu i počeo da viče: „Kako si ti ušao u zemlju, ko te pustio? ’Ajde, odmah stani sa strane!”

Tu sa strane počinje poniženje i primena one neartikulisane etničke sile u kojoj jedna vlast ili njen pojedinac pokazuje svoju moć nad drugim i drugačijim. Prvo je bez ikakve priče bukvalno strgao parče lima sa automobila jer su na njemu tablice neprijateljske teritorije na čijoj liniji razdvajanja se on nalazi. On, gospodin Hoti,između desetina hiljada Srba i Albanaca koji žive s ove ili one strane linije što je on čuva, između njihovih potreba, kuća, škola, bolnica, života – rešen je da mi pokaže koliko sam kriv što posedujem to novo parče metala gde ispred brojeva i slova piše i SRB.

Iako su me i drugi policajci zastavljali i viđali s tim tablicama,on je odlučio da ispravi „greške” svojih kolega i optuži me za „ilegalan ulazak u državu”. Uzaludno sam ponavljao da čak ni znam šta piše u toj uredbi iz Prištine (zabranjeno je voziti kola s novim tablicama na kojima piše PR, PZ, KM, UR, GL) i svaki put kad bih to izgovorio on bi krenuo prema meni unoseći se u lice, s neskrivenom mržnjom i rečima: „Ti sa ovim možeš da voziš u tvojoj državi, ali ne u Kosovu”.

Taj tumač državnosti je rešio da mi istu utera u svest, da priznam greh protiv sistema, da ga molim kao krivac, da kroz poniženje naučim da poštujem njegovu državu, da unizi moju porodicu i njenu slobodu. Njegova osnovna činovnička – etnička logika, ako niste iz istog plemena, glasi: Ovo je država, je li tako? On je u proteklom periodu naučen na dvosmislene uredbe, zakone, ovlašćenja koja mu omogućavaju da maltretira, ponižava, vrši različite iznude, pokazuje silu i državnost, tako je i ovu diskriminatorsku o tablicama jedva dočekao. Pre nedelju dana je na istom ovom mestu on ili njegov kolega ponižavao N.Đ.,preteći da će je izbaciti iz autobusa zajedno s detetom jer joj nedostaje neki papir za „ulazak u državu”.

Umesto da zajednicedovedene na rub propasti i temeljno počišćene iz svih gradova budu zaštićene, da se podrži svaki mogući kontakt i pravo, kosovski sistem nastoji da sagradi što veći zid oko njih, da ih izoluje od Beograda i da ih uredbama i pritiskom zauvek prebaci preko zida. Zbog toga nasilni policajac pesnica etničke diskriminacije traži balans i zaključuje: „A šta vi nama radite s tablicama? U Srbiju, pa tamo vozi!”

Bacio je tablice u belu kućicu, njegove kolege počinju da se okupljaju oko nepodobnih kola, u njima deca plaču, bojažljivi Srbin policajac ponavlja:„To je nama iz Prištine stiglo” i pokušava da uspostavi neku rođačku, prijateljsku, poznaničku vezu s mojom suprugom – ona je odavde iz njegovog kraja…

Zbog nedostatka slobode kretanja Srbi, deset godina, nastoje da se nekako zaštite, prikriju, sačuvaju, da izbegnu radoznale poglede, kamenice i zaustavljanja, pa nabavljaju automobile s registarskim oznakama Vranja i Novog Pazara. Sa ovim tablicama možete ići u Dečane jer misle da ste Albanac ili Bošnjak, tako je kolegu Darka Dimitrijevića iz Goraždevca, koji ima NP tablice, Albanac u Peći pitao: „Imate li vi još Srba u Pazaru? – Imamo”, odgovara Darko. „E mi više nemamo četnika”, završio jepedesetogodišnjak.

Etnička mimikrija spasava od brutalne sile, ali ne i od poniženja. Zbog te mimikrije se sada strahuje da MUP Srbije ne zabrani upravljanje vozilima na osnovu ovlašćenja izdatih u centralnom delu zemlje.

Etnički policajac je završio svoj čas poniženja i državnosti, smilovao se i pustio nas uz uslov da tablice stavimo kad se „udaljimo od granice”. Od „granice” što služi da proizvodi mržnju, na kojoj je albanizovan srpski jezik pa na saobraćajnom znaku piše „Obarana Svetlla”. Multietnički autor je mogao da kaže „kratka” ili možda „oborena svetla” i da zadovolji princip dvojezičnosti, ali nije.

Idemo ničijom zemljom i ćutimo kao krivci, uz dilemu ima li smisla pričati o sebi kada znate koliko je tu ljudi dnevno maltretirano.

O tome nema traga, kao ni o našem poniženju, nema ničeg izvan očaja, saputničkih suza i Dimitrijevog pitanja: „Tata,zašto oni ovo rade?” Odgovora nemam i strah me jeod toga, jer kad ga bude sam dobio ili shvatiomožda bude prekasno za sve nas, ili za njega, svejedno je.