Posrtanje maratonaca
Деценијама на власти: Моамер Гадафи и Зин ал Абидин бен Али Фото Бета
Buntovni građani u arapskim zemljama traže da im život bude bolji, što znači i politički manje jednoličan. Dojadilo im je da ih u nedogled vodi jedno te isto lice.
Protive se jednolikoj vladavini lidera kao opozicija sve raznolikijoj svakodnevici. Gde se „klikom” na internetskoj vezi ili mobilnom telefonu često više postiže nego poistovećenjem sa hijerarhijskom klikom.
Prevrat u Tunisu i energični zahtevi za ostavke predsednika Egipta i Jemena imaju bar jednu zajedničku crtu: građani su se uželeli promenljivosti na vlasti. Ogorčeni su na lidere koji nisu pokazali spremnost da ograniče trajanje svojih, već prilično zastarelih, mandata.
Ben Ali je izbegao iz Tunis posle 23 godine vladavine, upravljanje Hosnija Mubaraka Egiptom se približilo zaokrugljivanju treće decenije, a Ali Abdulah Saleh je na čelu Jemena 32 leta. Deluju kao izuzeci dugovečnosti, ali nisu.
Prema dostupnoj tabeli, čak 47 lidera vlada duže od 10 godina, a njih 14 i više od dve decenije. Saleh je tek treći, iza vođa Libije (40) i Kameruna (35), Mubarak osmi, a Ben Ali je zauzimao 11. mesto.
U znatno produženim mandatima, pojedini analitičari, pa i zvaničnici, nalaze neke pogodnosti. Omogućavaju, obrazlažu, da se dugoročni ciljevi ostvaruju bez izbornih nervoza i ustupaka, a mestimično se i ispostavljaju kao „faktori stabilnosti”, na nacionalnom i na internacionalnom planu.
Ali, predugo „držanje dizgina” osporava temelje demokratije, među kojima je i promenljivost vlasti, pa je često i uvod u drame koje je teško zauzdati, kako se pokazalo u raspadu Jugoslavije i SSSR-a, građanskim ratovima u Ruandi i nekoliko drugih afričkih država, kao i u Centralnoj Americi i na Karibima, etničkim oružanim sukobima i spoljnom intervencijom primenjenom Iraku, istrajnom haosu u Somaliji. Ili: u mahom mirnom prerastanju dugotrajnih evropskih, desničarskih i levičarskih, diktatura u demokratije.
Kineski slučaj je netipičan. Posle duge vladavine Mao Cedunga, glavnu ulogu je deceniju i po imao Deng Sjaoping, i kad formalno nije bio na čelu vlasti, koji je zemlju reformisao tako da se očuva jednopartijska vlast komunista, a da oni zdušno primenjuju bitne principe kapitalističke privrede.
Po protestima u arapskom svetu, reklo bi se da prolazi vreme pojedinačnih političkih maratonaca, lidera koji posrću iako su umišljali da mogu da vladaju beskrajno. Teško je sada zamisliti da bi neko od modernih vođa mogao da reprizira Fidela Kastra, Kim Il Sunga, ili Omara Bonga, čije je svojevremeno upravljanje Kubom, Severnom Korejom i Gabonom zašlo u petu deceniju. Niti Envera Hodžu, Fransiska Franka, Antonija Salazara, Josipa Broza Tita, Todora Živkova, koji su Albanijom, Španijom, Portugalijom, Jugoslavijom i Bugarskom vladali po više od tri decenije. Oni koji ipak rizikuju da predugo zadrže vlast u svojim rukama, svakako ne bi želeli da dožive sudbinu istrajnih diktatora Nikolaja Čaušeskua i Sadama Huseina koji su posle prevrata pogubljeni.
U savremenim demokratijama nije bilo, naravno, sličnih maratonaca, ali jeste dugoprugaša. Najduže su se na vrhu takvih, regularno izabranih vlasti, održali, po 16 godina – prema raspoloživim evidencijama – aktuelni luksemburški premijer Žan-Klod Junker i raniji kancelar zapadne pa ujedinjene Nemačke Helmut Kol. Slede bivši šefovi francuski predsednici Fransoa Miteran (14) i Žak Širak (12), između kojih je mesto zauzeo, takođe nekadašnji, španski premijer Felipe Gonsales (13). I Amerikanci su imali svog dugoprugaša Franklina Ruzvelta, koji je jedini na čelu Bele kuće bio duže od dva četvorogodišnja mandata, ostavši na vlasti i nešto više od 12 godina do smrti, pred kraj Drugog svetskog rata.
Političko trajanje može da se produži i kad se skrate liderski angažmani. Mnogi se, tako, s nostalgijom sećaju Abrahama Linkolna, Mahatme Gandija, Martina Lutera Kinga, Džona Kenedija, Ulofa Palmea, Anvara el Sadata, Jicaka Rabina, Indire i Radživa Gandija, Benazir Buto, Zorana Đinđića i drugih protagonista bitnih političkih promena kojima su živote oduzeli atentatori.
Da su oni još poživeli, štošta bi, verovatno, bilo bolje. Kao i da su sada osporeni arapski lideri na vreme shvatili da preterano dugim ličnim ostajanjem na vlasti smanjuju njenu, lokalnu i globalnu, upotrebnu vrednost.
Momčilo Pantelić