Kuća zalazećeg sunca
Utvarni bluz Didža Lega izranja iz istih močvarnih magli iz kojih izlaze konfederalni vojnici koji se priviđaju Tomiju Li Džonsu u filmu Bertrana Tavernijea „In The Electric Mist”. Moćna delta Misisipija, sa svojim kužnim isparenjima i mračnim kultovima, poprište je zbivanja zabeleženih u pesmama sa albuma „Folk Songs Of The American Longhair” koji je Leg snimio pod pseudonimom Brader Didž. Udaljeni bubnjevi koji u močvarnim noćima prate vudu i santerija rituale – „bum Da BUM, bum Da BUM” – odjekuju na ovom albumu. To Brader Didž udara nogom u patos. Određuje ritam svoje muzike.
Album „Folk Songs Of The American Longhair” je prvi koji je Didž Leg snimio solo. Ranije je svirao sa bendom Santerija. Ponuđena muzika se može shvatiti kao svojevrsni nastavak mistične ekskurzije na koju je vodio album Dr Džona „Gris-Gris” iz 1968. godine. Zvuci slajd gitare i instrumenta zvanog dobro, britki kao oštrica noža kojim sveštenici močvarnih kultova seku žrtvene životinje, paraju kulise realnosti. Otvaraju prolaz kroz koji omađijani slušač odlazi u onostrani svet da se susretne sa avetima prošlosti i uspomenama koje bi želeo da zaboravi.
Legova muzika bolje od gomile knjiga objašnjava južnjačku gotiku. Brader Didž kao da dolazi iz Foknerove izmišljene zemlje Joknapatofa. Verujem da bi veliki pisac, kada bi naliven viskijem, izgubljen u meandrima prošlosti, mogao da čuje muziku Didža Lega, podigao palac uvis.
Autor svih pesama na albumu „Folk Songs Of The American Longhair” je Didž Leg. One su usklađene sa pravilima koja važe za takozvani delta bluz. Doduše, postoji pomak. Mogle bi se shvatiti kao produkt „ludila udvoje” koje je zahvatilo legendarnog bluzera San Hauza i Lionarda Koena tokom neke imaginarne vudu seanse kojoj nikad nisu prisustvovali. Tako bar nagoveštava sam Brader Didž.
Smrt je predominantna tema, što je u skladu sa južnjačkom, gotičkom prirodom celog projekta. Pesme „The Girl Who Wept Stones” i „Black Is the Night” kao da je napisao San Hauz pošto je stigao tamo gde se zaputio u svojoj legendarnoj temi „Death Letter”. Brader Didž ih je odsvirao kao Rajner Ptaček kome su, kostima crne mačke i zubima aligatora, zavrteli pamet u nekoj vudu daščari. Centralno mesto albuma je napev „House Of The Dying Sun”. Didž, kao propovednik koga su opseli demoni, najavljuje smak sveta. Pri tome svira na gitari sa istom veštinom sa kojom to radi i Soni Landret.
Muzička tradicija začeta na njuorleanskom Kongo skveru, među afričkim robovima koji su tu čekali nove gospodare, a koju su Princ La La, Profesor Longher, Dr Džon, Bobi Čarls, Alen Tusejnt, Soni Landret i drugi sačuvali od zaborava, prvim solo albumom Didža Lega trijumfalno je ušla u novi milenijum. Mogu da zamislim Grema Parsonsa i Fleneri O’Konor kako na nekom rajskom proplanku igraju svoj južnjački ples uz muziku mračnog brata iz delte Misisipija.