Kako će stranke protiv sebe
Problem sa našim koalicionim vladama je u tome što njihovo trajanje najviše zavisi od međusobnih odnosa njenih članica, a mnogo manje od nekih spoljnih činilaca. Jedan od tih ,,spoljnih činilaca” je stepen poverenja građana u vladu ili (ne)uspeh u ostvarivanju neke važne državne politike. U drugim zemljama o ovim spoljnim pokazateljima se vodi računa, tako da npr. neuspeh na lokalnim izborima vodeće vladajuće stranke može da bude onaj ,,jezičak na vagi” i za raspisivanje prevremenih parlamentarnih izbora. Kod nas toga nema nego sve, manje-više, zavisi od trenutnih međusobnih odnosa članica koalicije.
Drugi problem sa našim stranačkim savezima je u tome što rezultati izbora ne govore mnogo o izgledu buduće vlade. Jer, kad se izbori završe i rezultati saopšte onda stranke na svoju ruku, nezavisno od toga da li su bile u vlasti ili u opoziciji, ulaze u koalicione aranžmane i formiraju vladu ili ostaju po strani. Tako se u velikoj meri gubi smisao izbornog izjašnjavanja građana čiji glas za opozicionu stranku ne garantuje da ta opoziciona stranka neće prići dotadašnjoj vladajućoj koaliciji (SPS, 2008). Ili da neka od vladajućih partija neće samo nekoliko meseci posle formiranja vlade iz nje izaći (DSS, 2001). A pominje se (ali i demantuje) i mogućnost da vodeća vladajuća i vodeća opoziciona stranka zajedno formiraju vladu (DS i SNS)!
Učesnici serije priloga pod zajedničkim naslovom ,,Zašto su koalicije problem Srbije” kažu da uzroke ovom obesmišljavanju izborne volje građana treba tražiti u karakteru našeg partijskog i izbornog sistema koji omogućava ne samo ulazak velikog broja stranaka u skupštinu nego i to da mnoge od njih imaju važnu ulogu u procesu formiranja i u kasnijem radu vlade.
Tako su izbori u Srbiji dvostruko obesmišljeni. Prvo, time što birači ne znaju da li će njihov izborni glas otići na stranu dotadašnje vlasti ili opozicije. I drugo, zato što za njih ostaje enigma da li će one ličnosti koje su predstavljene kao kandidati stranke za parlament zaista i biti u skupštini (i vladi). Jer, rukovodstva stranaka o tome naknadno sama odlučuju.
Zato naše koalicije imaju svoj samostalni život, gotovo nezavisan od onoga što se u društvu dešava. I zato su im važniji njihovi unutrašnji odnosi i šta je ko kome rekao i koga javno opanjkao nego trend ekonomskih kretanja.
I zato je, kako je naveo jedan od autora priloga u ovoj seriji, politika kod nas u velikoj meri ,,otuđena od društvene stvarnosti”, dok su ,,dominantni politički sporovi izgubili svoje dublje društveno tlo”. Zato se ovde na vlasti i smenjuju političari koji vode računa pre svega o uskim interesima svojih partija.
To bi trebalo promeniti, a navedeno je i kako. Recimo, trebalo bi uvesti nejednak cenzus za stranke koje samostalno izlaze na izbore, s jedne, i za stranačke koalicije, sa druge strane: veći izborni cenzus bi bio potreban za koaliciju, manji za stranke koje nastupaju samostalno. To bi pojačalo odgovornost partija za ono što obećavaju biračima, a umanjilo mogućnost ulaska malih stranaka koje sad imaju važnu ulogu u formiranju vlade. Pa i u raznim političkim trgovinama.
Predlog o uvođenju različitih cenzusa je razuman i verujemo da bi uneo više reda na našu političku scenu, ali pitanje je da li bi za izglasavanje takve zakonske promene bili zainteresovani oni koji bi time sami sebi otežali ulazak u skupštinu.
Od sutra nova serija: Znamo li ko sve ugrožava našu privatnost