Pećki šam-dud – zdrava starina
Фото Б. Нововић
U njega su udarale munje, šibale su ga oluje, kraj njega su vekovima prolazile vojske, a on i dalje raste i rađa. Reč je o šam-dudu kojeg je, prema predanju, pre sedamsto godina, ispred Pećke patrijaršije posadio srpski arhiepiskop Sava Drugi po povratku iz Jerusalima, pošto je prošao kroz teritoriju današnje Sirije. Pre tri meseca urađen je projekat Zavoda za zaštitu prirode Srbije o sanaciji ovog stabla, koje je proglašeno spomenikom prirode. Drvo su pregledala četiri stručnjaka, a rezultati govore da je ova starina u iznenađujuće dobrom stanju. Osim potvrde da je drvo izuzetno staro, razrešeno je i poreklo njegovog imena. Kako objašnjavaju u sirijskoj ambasadi, kada njihovi zemljaci kažu da idu u Šam podrazumeva se da idu u Damask ili Bila ad Šam. Zbog toga se i pretpostavlja da je legenda o poreklu drveta time potvrđena.
– Zavod je u ovom projektu, pored svojih ljudi, angažovao stručnjaka Šumarskog fakulteta Univerziteta u Beogradu i kolege iz Nirnberškog biroa koji su koristili metodu impulsne tomografije, vrstu ultrazvuka koja utvrđuje da li je drvo zahvatila trulež, a rezistografom su merili tvrdoću stabla. Takođe, obavljeni su fitosanitarni pregled šam-duda i analiza fizičkog i hemijskog sastava zemljišta – kaže prof. dr Nenad Stavretović, direktor Zavoda.
Mada su potvrdila veliku starost drveta, ispitivanja nisu mogla da preciziraju njegovo godište.
– Tačna starost duda ne može da se odredi zbog toga što se posle udara groma, pedesetih godina prošlog veka, centralno deblo rascepilo na dva dela koja su pala na zemlju. Tamo gde su dotakli tlo oni su se ožilili, pa na tim mestima rastu novi izbojci koji su stari desetak, petnaest godina. Prema podacima kojim raspolažem, u Evropi ne postoji dud stariji od 250 godina, tako da je ovaj naš šam-dud zaista retkost. Nama nije bio cilj da utvrdimo njegovu starost već zdravstveno stanje – objašnjava prof. dr Milka Glavendekić sa Šumarskog fakulteta.
Da bi drvo koliko-toliko očuvale, monahinje su ispod grana postavljale podupirače.
– Sada ta vrsta potpore može prestavljati problem, jer se zbog nje grane uvijaju i rascepljuju. Da bi se dud trajnije zaštitio, neophodno je poboljšati postojeći sistem podupirača. Jedna od ideja je da se od samog duda, na prostoru Patrijaršije, rasade mladice šam-duda. One bi se potom posadile ispod postojećih grana i držale njihov teret. Taj proces bi trajao, ali bi to bilo autentično. Važno je da postavljanje podupirača, što je filigranski zahvat, obavi neko izuzetno stručan, jer bi svaki pogrešan potez mogao da izazove nemerljivu štetu – ističe Glavendekić.
Kraj šam-duda se nalaze lipa i smrča koje mu, prema proceni stručnjaka, smetaju.
– Smrča je već počela da „diže” potporni zid, a mogla bi i da se usled vetra polomi i padne pravo na dud. Nju bi trebalo ukloniti. Za lipu bi najbolje bilo da joj se orežu grane, jer se prošlog proleća jedna od njih, prečnika oko 45 centimetra, odlomila. Šam je sačuvao vetar koji je granu oduvao tik kraj njega – priča Glavendekić.
Po rečima našeg sagovornika, drvo nisu napale ni štetočine koje se obično javljaju na svim stablima duda.
– Primećena je gljiva koja izaziva bolest lišća i nju treba pratiti, da bi se po potrebi sprovele odgovarajuće mere zaštite. Zemljište oko stabla je kvalitetno, ali jako zbijeno. Valjalo bi ukloniti travu ispod duda, pažljivo obraditi površinski sloj i zabraniti gaženje, kako bi se zaštitilo korenje koje je veoma plitko. Neophodno je jednom godišnje raditi pregled ovog izuzetno vrednog stabla – napominje Glavendekić.
-----------------------------------------------------------
Legenda o šam-dudu
Legenda kaže da je dud posađen u vreme formiranja manastirskog sedišta u Peći, odnosno najstarije Crkve Sv. Apostola, u 13. veku. Ispod ovog duda je Arsenije Čarnojević 1690. godine s najviđenijim ljudima s Kosova i Metohije održao sabor na kome je odlučeno da srpski narod krene u veliku seobu u Vojvodinu.
-----------------------------------------------------------
Sirija postojbina šam-duda
Damask i njegova okolina su područje na kojem raste specifična vrsta duda, čiji je jedini primerak kod nas izrastao u Pećkoj patrijaršiji. Osobina ovih stabala je da su dugovečna, imaju veliki obim i dostižu znatnu visinu.
– Šam-dud se koristi u drvnoj industriji, naročito u proizvodnji finih ručnih radova, figurica i rezbarija. On ima i ekonomsku vrednost jer su njegovi plodovi jestivi i cena im je povoljna. Plodovi se koriste i za kolače. Kao što ovde u slatkiše stavljaju maline ili kupine, u Siriji se koristi plod duda, koji daje specifičan ukus, boju i izgled slatkišima – kaže Mažed Šadud, ambasador Sirijske Arapske Republike u Srbiji.
Od duda se, kao i kod nas, u Siriji pravi sok.